Garaža ispod Omladinskog igrališta: kvartovski urbanizam na riječki način

Trideset godina u IT-u naučilo me jedno: najskuplje odluke su one koje se donose jer su se uvijek donosile na taj način. Kao da netko svake godine pokrene taj backup script, iako već pet godina zna da ne radi, ali ga je strah dirati jer — što ako se nešto pokvari? Upravo tako miriše ideja da se prva kvartovska garaža u Rijeci gradi ispod Omladinskog igrališta. Nije loša ideja. Nije ni dobra. Ona je jednostavno — sljedeća. Kao i svaka prethodna.

Omladinsko igralište je onaj komad plastičnog zelenila na Belvederu koji svi poznaju, malo tko koristi, a svi bi ga branili do posljednjeg djeteta koje se tamo igralo 1987. godine. To je ona vrsta prostora koja u svakom gradu postoji: javno dobro koje je postalo nevidljivo dok netko ne kaže da će ga dirati. A onda se digne građanska fronta, potpišu peticije, i projekt padne u vodu. Do idućeg izbornog ciklusa, kad ga netko izvadi iz ladice, otrese prašinu i proglasi genijalnim rješenjem.

Problem s kvartovskim garažama nije u betonu. Problem je u tome što ih se tretira kao građevinske projekte, a ne kao prometnu infrastrukturu. Kad gradiš garažu, ne gradiš parking — gradiš način na koji ljudi doživljavaju svoj kvart. Ako je garaža ispod igrališta, igralište ostaje na površini. Djeca se i dalje igraju, bake sjede na klupi, dečki igraju mali nogomet. Samo ispod njih, u tami, stoji stotinjak automobila koji su prestali jesti javni prostor. Zvuči kao win-win, zar ne?

Pa nije. Jer između ideje i izvedbe stoji onaj taj jaz u koji su upale sve prethodne riječke garaže. Projektna dokumentacija koja traje dulje od mandata. Javna nabava koja se poništava jer je jedini ponuđač bio brat od šogora gradskog vijećnika. Sukob interesa koji se rješava tako što se osoba makne iz odbora, ali ostane u firmi koja dobiva posao. I na kraju — rok. Koji se pomiče. Pa opet. Pa se projekt prepolovi. Pa se umjesto 300 mjesta gradi 150. Pa se pitaju zašto ljudi i dalje parkiraju po zelenim površinama.

Neka mi netko objasni zašto je u normalnim gradovima garaža ispod parka normalna stvar, a u Rijeci to postaje predmet političkog pregovaranja koji traje dulje od gradnje mosta na Krk. U Zürichu iskopaju četiri kata ispod dječjeg vrtića i nitko ne trepne. U Rijeci se dvije godine svađaju treba li garaža uopće, pa još dvije tko će je projektirati, pa još dvije tko će je graditi. I na kraju — eto ti je. Otvorena. S pola mjesta. I s cijenom koja je veća od privatnog parkinga u centru. Jer država i grad ne znaju računati trošak kašnjenja.

A trošak kašnjenja je jebeno realan. Svaki mjesec kašnjenja garaže znači da 200 automobila i dalje kruži kvartom tražeći mjesto. Svaki mjesec kašnjenja znači 200 ljudi koji kasne na posao, 200 motora koji rade u leru dok se čeka da netko izađe, 200 litara goriva koje ode u zrak. To nije samo prometni problem. To je problem kvalitete života koji se ne mjeri u kubičnim metrima betona, nego u izgubljenom vremenu i povećanom krvnom tlaku.

Onda se pojavi netko pametan i kaže: "Zašto ne bi probušili tunel ispod cijelog Belvedera?" Kao da je riječ o probijanju tunele ispod Alpa, a ne o parkiranju automobila u kvartu gdje ljudi žive. Taj taj mentalitet vodi do projekata vrijednih 50 milijuna eura koji rješavaju problem za 15 posto korisnika, dok ostatak i dalje parkira na travnjaku jer je besplatno. I tako u krug.

Nije stvar u tome da se garaža ne treba graditi. Treba. Kvartovi poput Belvedera, Krimeje, Turnića, Podmurvica — oni su građeni u vrijeme kad je svaka obitelj imala jednog Fiata, a danas ih ima dva i pol, plus motor, plus kajak na krovu. Parking nije luksuz, parking je infrastruktura. Kao voda. Kao struja. Kao kanalizacija. Zamisli da netko kaže: "Nećemo graditi kanalizaciju jer će se ljudi naviknuti na septičke jame." Isto vrijedi i za parking. Neće se ljudi naviknuti. Oni će samo postati još ljući. I još više kružiti. I još više zagađivati.

Ali evo gdje je kvaka. Garaža ispod igrališta ne rješava problem parkinga u Rijeci. Ona rješava problem parkinga u jednom kvartu. I to samo ako se izvede kako treba. A povijest riječkih gradskih projekata govori da se izvedba kreće negdje između "kasni godinu dana" i "koštala je duplo više, a sad se pitaju zašto je prazna". Jer ljudi neće platiti 80 eura mjesečno za parking koji je udaljen 500 metara od stana, ako mogu besplatno parkirati na 200 metara. To nije inat. To je ekonomija. I to je ono što urbanisti i političari redovito zaboravljaju.

Dok se u Rijeci priča o garaži ispod igrališta, u Amsterdamu su prije 15 godina shvatili da je jedini način da smanje broj automobila u centru taj da ih fizički spriječe da uđu. Zone, barijere, ceste koje vode u slijepu ulicu. I ljudi su se prilagodili. Jer su imali alternativu. U Rijeci alternative nema. Javni prijevoz je ono što jest — autobusi koji voze kad im se hoće, na relacijama koje su definirane prije 30 godina. Biciklističke staze postoje, ali su kao i garaže — negdje između ideje i realizacije. I onda se ljudi pitaju zašto svi voze automobile.

Garaža ispod Omladinskog igrališta je dobra ideja. Ali nije dovoljna. Jer dok se ona gradi, treba riješiti i pitanje zašto ljudi uopće moraju imati dva automobila po kućanstvu. Treba riješiti pitanje zašto je autobusna linija do centra sporija od hodanja. Treba riješiti pitanje zašto biciklom ne možeš sigurno doći od Krimeje do škole na Zametu. Garaža je simptom, a ne bolest. I ako liječimo samo simptom, pacijent će umrijeti od nečeg drugog.

A najveća ironija u cijeloj priči je ta što će se garaža vjerojatno izgraditi. I bit će lijepa. I čista. I s kamerama. I s rampi koje rade. I bit će prazna. Jer ljudi koji su se borili protiv nje, oni koji su govorili "nećemo dopustiti da nam unište igralište", oni će nastaviti parkirati ispred svojih zgrada, na mjestima koja nisu parking, jer su to radili 30 godina. I nitko ih neće kazniti. Jer kazniti ih znači izgubiti glasove. A izgubiti glasove je gore nego izgubiti grad.

Zato će se garaža graditi. I bit će primjer kako se nešto može napraviti. I bit će primjer kako se ništa nije promijenilo. Jer problem nije u betonu. Problem je u glavama. A beton ne može promijeniti način razmišljanja. To mogu samo dosljedne politike, dugoročno planiranje i hrabrost da se kaže "ne" onima koji misle da je javni prostor njihovo osobno parkiralište.

Ali to je već previše za jednu garažu. Zar ne?

Izvor: fiuman.hr