Garaža Stari grad i dalje otvorena, logika zatvorena

Pedesetak metara betona iznad glave je očito dovoljno da ti se ne sruši na auto, ali nedovoljno da ti se ne sruši na glavu. To je otprilike razina inženjerske logike kojom se vodi upravljanje jednom od ključnih prometnih točaka u Rijeci, a da je itko odgovoran pitao bi se kako je moguće da ista konstrukcija istovremeno prolazi i pada na ispitu sigurnosti. Odgovor je, naravno, jednostavan — ovisi tko stoji ispod. Jer kad je riječ o Klobučarićevom trgu, gdje se ljeti piju kave i gdje turisti fotkaju pročelja, tu je procjena rizika brza i oštra: opasnost od urušavanja, zatvori, makni ljude, stavi traku. Ali kad se spustiš dvadeset metara niže u garažu Stari grad, gdje automobili mirno parkiraju i vlasnici plaćaju pretplatu, tu ista konstrukcija odjednom postaje dovoljno sigurna. Kao da beton ima moralni kompas — puca samo na turiste, a štedi one koji su platili mjesečnu kartu. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je klasična podjela rizika po principu tko snosi posljedice. Na trgu su posljedice direktne i vidljive — padne li netko, tužba, skandal, mediji, smjena. U garaži su posljedice indirektne i odgođene — padne li strop na auto, to je osiguranje, šteta na vozilu, parnica koja traje godinama. Ako padne na čovjeka, eto, nesretan slučaj. Statistika. I tu dolazimo do srži problema koji nije specifičan za Rijeku, ali je u njoj dobio savršenu manifestaciju. riječ je o sustavnom prebacivanju odgovornosti s institucije na pojedinca. Grad zatvara trg jer je to javni prostor za koji je netko direktno odgovoran. Garažu ostavlja otvorenom jer je to, tehnički, parking za koji korisnik pristankom na pretplatu preuzima rizik. Potpisan si, platio si, tvoj problem. Ljudi su podijeljeni, kažu ankete. Jedni hvale praktičnost garaže i tvrde da je dovoljno sigurna. Drugi smatraju da otvorena garaža proturječi procjeni o nesigurnosti gornje ploče. Oboje su u pravu, i oboje su u krivu, jer pitanje nije što građani misle nego što struka kaže. A struka, eto, kaže da je taj beton istovremeno siguran i nesiguran, ovisno o tome stoji li na njemu pješak ili auto. To je kao da liječnik kaže da ti je srce zdravo dok trčiš, ali da pukne kad sjedneš. Ono što je posebno zabavno u cijeloj priči je tišina iz odgovornih struktura. Nitko ne izlazi s objašnjenjem zašto je garaža otvorena. Nitko ne objašnjava koja je točno razlika u riziku između površine i podzemlja. Umjesto toga, puštaju da građani sami odluče — a građani, naravno, odlučuju praktično. Treba im parking, parking je otvoren, eto odgovora. Kao da pitaš pušača zašto puši kad zna da je štetno. Zato što je praktično. I u tome je, zapravo, genijalnost sustava. Ne treba ti zakon, ne treba ti inspekcija, ne treba ti odgovornost. Dovoljno je stvoriti situaciju u kojoj ljudi sami preuzimaju rizik, a ti se povučeš i kažeš: pa nisu se žalili. A ako se nešto dogodi, eto, kriv je vlasnik automobila koji je parkirao na mjestu za koje je znao da je problematično. Nisi valjda mislio da je sigurno samo zato što je otvoreno? To je ona stara fora s mostom koji se ruši, ali ljudi i dalje prelaze preko njega jer je kraći put do posla. Most nije zatvoren, znači valjda je siguran. I tako sve dok se jednog dana ne sruši, a onda svi kažu: pa kako je moguće, bio je otvoren. Upravo zato što je bio otvoren. Garaža Stari grad nije iznimka. To je pravilo. Pravilo koje kaže da u Hrvatskoj odgovornost ne postoji dok se nešto ne dogodi, a kad se dogodi, uvijek je netko drugi kriv. Projektant, izvođač, vremenske prilike, viša sila, sudbina. Samo ne onaj tko je odlučio ostaviti garažu otvorenom dok je trg iznad zatvoren. Taj je, eto, samo donio odluku. A odluke su, znate, stvar procjene. Ako moraš objasniti zašto tvoj parking nije opasan, vjerojatno jest. Ako moraš zatvoriti trg, a ostaviti garažu, vjerojatno si izabrao najmanje lošu opciju za svoj budžet, a ne za građane. I to je, , jedina istina u cijeloj priči.

Izvor: riportal.net.hr