Getac G140: kad ti tablet preživi rat, ali ne i radni dan

Dvije tisuće eura za tablet koji podnosi kišu, blato, pad s dva metra i temperature koje bi rastopile prosječnog IT direktora — ali ne može podnijeti osnovnu stvar koju od njega tražiš, a to je da radi ono što kaže da radi. I to je, u suštini, cijela priča o industriji koja je odavno zaboravila da je poanta alata da bude alat, a ne da bude dokaz da netko zna napraviti stvar koja se ne kvari dok je beskorisna.

Getac G140 je, prema svemu što piše na papiru, jebeni tenk među tabletima. IP66 certifikat znači da možeš polijevati tu stvar vatrogasnim crijevom dok ti kolega s druge strane linije pokušava dočarati zašto je baš taj kabel u zemlji važan. MIL-STD-810H znači da može pasti s visine stola u radionici i nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo, dok tvoj kućni iPad nakon pada s kauča dobiva pukotinu na ekranu koja izgleda kao karta za metro iz 1995. I sve to zvuči sjajno, dok ne shvatiš da je osnovni problem ovog uređaja taj kao i osnovni problem većine rugged tehnologije: preživjet će nuklearni rat, ali neće preživjeti susret s korisnikom koji od njega traži da pokrene Excel bez čekanja od tri sekunde po ćeliji.

Jer evo u čemu je caka. Kad si vatrogasac, vojnik ili monter na dalekovodu, ti ne trebaš tablet koji će ti snimati 8K video i renderirati 3D modele u realnom vremenu. Ti trebaš tablet koji će ti pokazati kartu terena dok ti s desne ruke visiš na užetu, a lijevom rukom pokušavaš ne ispustiti aparat za disanje. Trebaš tablet koji će, nakon što ga pokvasiš, i dalje reagirati na dodir — ne onaj "dodir s mokrim rukavicama" koji većina proizvođača reklamira, nego "dodir s rukavicama koje su toliko mokre da bi mogle napuniti bazen". I tu Getac, prema svemu sudeći, prolazi. Ali prolazi na način na koji prolazi auto koji ima gume za off-road, ali motor od 40 konja — doći ćeš do cilja, ali pitanje je hoćeš li stići prije zalaska sunca.

Problem je u performansama koje su, blago rečeno, iz doba kad smo se svi divili Pentiumu 4. Intel Core Ultra 5 135H je, doduše, moderan procesor, ali u kombinaciji s 16 GB RAM-a i Windows 11 koji jede resurse kao da sutra ne postoji, dobiješ uređaj koji je brz otprilike kao službeni auto gradske uprave — izgleda impresivno na papiru, ali kad ga stvarno trebaš, ispostavi se da je zapravo sporiji od bicikla. I to nije problem samo Getaca. To je problem cijele kategorije rugged uređaja koji su, u pokušaju da budu neuništivi, zaboravili da bi trebali biti i upotrebljivi.

A tu dolazimo do najvećeg apsurda cijele priče. Getac G140 košta više od prosječnog laptopa, više od prosječnog desktopa, i više od pola prosječne mjesečne plaće u Hrvatskoj. I za taj novac dobiješ uređaj koji će preživjeti pad s visine od dva metra, ali će te natjerati da čekaš dok se boota kao da je 2005. godina. Koji će izdržati temperaturu od -29 do +63 stupnja Celzijusa, ali će se zagrijati brže od tavana u kolovozu ako pokreneš više od dva programa istovremeno. Koji će raditi na kiši, blatu, prašini i soli, ali će te natjerati da razmisliš je li ti uopće trebao taj tablet ili bi bilo bolje da si kupio običan laptop i gumenu futrolu za 50 eura.

I znajte, nije da ne razumijem zašto takvi uređaji postoje. Radio sam s opremom koja je morala izdržati uvjete u kojima bi se obična elektronika rastopila u roku od pet minuta. Serverske sobe bez klimatizacije, vanjske instalacije gdje je vlaga toliko jaka da kondenzacija kaplje s kabela, radilišta gdje je prašina toliko gusta da je vidiš u zraku kao maglu. I u tim uvjetima, obična oprema ne prolazi. Ali ono što me uvijek iznova iznenađuje jest kako proizvođači rugged opreme često zaborave na jednu malu stvar: korisnik koji tu opremu koristi nije testni inženjer u laboratoriju. On je čovjek koji je umoran, koji je pod stresom, koji ima mokre ruke i koji treba da mu uređaj radi bez razmišljanja.

I tu dolazimo do možda najvažnije stvari koju Getac, i svi ostali proizvođači rugged opreme, nikako da shvate. Certifikati su lijepi. IP66, MIL-STD-810H, sve te oznake koje izgledaju impresivno na PowerPoint prezentaciji — to su stvari koje prodaju uređaje ljudima koji donose odluke o nabavi. Ali ljudima koji te uređaje stvarno koriste, njih boli briga za certifikate. Njih zanima hoće li im tablet raditi kada ga trebaju, bez da moraju razmišljati o tome je li im baterija na 20% i hoće li izdržati do kraja smjene. I to je, na kraju krajeva, ono što Getac G140 nije uspio napraviti. Preživio je sve što su mu bacili, ali nije preživio osnovni test: test upotrebljivosti u stvarnom svijetu.

Jer u stvarnom svijetu, vatrogasac ne treba tablet koji će mu pokazati kartu zgrade u 8K rezoluciji. Treba mu tablet koji će tu kartu pokazati brzo, jasno i bez čekanja. Monter na dalekovodu ne treba tablet koji će mu renderirati 3D model stupa u realnom vremenu. Treba mu tablet koji će mu pokazati shemu spajanja dok mu druga ruka drži kliješta. I dokle god proizvođači nastavljaju tretirati rugged uređaje kao da su to samo obični tableti u oklopu, a ne kao alate koji trebaju funkcionirati u uvjetima gdje svaka sekunda čekanja znači razliku između uspjeha i neuspjeha — dotle će i dalje prodavati skupe komade metala i plastike koji izgledaju impresivno na polici, ali ne i u ruci.

Srećom, tržište ne laže. Ako ništa drugo, tržište ima način da na kraju kaže istinu, bez obzira koliko je netko pokušavao zamaskirati certifikatima i marketingom. I istina je da Getac G140 nije loš uređaj. On je, zapravo, izvrstan primjer onoga što industrija rugged opreme može napraviti kada se fokusira na ono što je važno — izdržljivost. Problem je samo u tome što su, u tom fokusu, zaboravili na ono što je još važnije: da uređaj ne treba samo izdržati fizičke uvjete, nego i mentalne uvjete korisnika koji ga koristi. A mentalni uvjeti korisnika su puno zahtjevniji od bilo kojeg MIL-STD certifikata.

Izvor: zdnet.com