Glazbena industrija je u panici zbog AI-ja, a panika je jedini poslovni model koji su ikad savladali.

Diskografske kuće su provele devedeset godina prodajući istu pjesmu u novom pakiranju, a sad ih je netko pretekao u tome i one ne znaju što bi. Jer, pogledajmo iskreno: ako ti je poslovni model "naplaćujemo istoj osobi isti album pet puta kroz pet formata", onda nisi kreativna industrija, nego pretplatnički servis s pravom na tužbu. Vinil, kaseta, CD, digitalni download, streaming. Ista pjesma, ista osoba, pet puta plaćeno. To je genijalno ako si računovođa. To je kriminalno ako si glazbenik koji od toga vidi postotak postotka.

Sad je došao AI koji generira glazbu i odjednom su svi etičari. Odjednom su tužbe, odjednom su principi, odjednom je "umjetnost sveta". Diži ruke ako si ovo već čuo. To je isti refleks kao kad je Napster pokucao na vrata pa su tužili tinejdžere, a ne tehnologiju. Jer tehnologiju ne možeš tužiti. Tinejdžera možeš. Tinejdžer nema odvjetnike.

A sad je problem što AI lab ima odvjetnike. Bolje odvjetnike od tebe. I više novca. I, što je najgore, ne treba mu tvoja dozvola da bi radio ono što ti radiš.

Pitanje koje se postavlja u svakoj od ovih drama je uvijek isto i uvijek lažno: treba li se tužiti ili surađivati? To nije pitanje. To je izbor između dvije vrste gubitka. Tužiš — izgubiš pet godina na sudu, izgubiš javnu simpatiju jer izgledaš kao kartel koji guši djecu, i na kraju izgubiš jer tehnologija ne čeka presudu. Surađuješ — dobiješ mrvice, licencni ugovor koji nitko ne razumije, i polako postaješ dobavljač sirovine vlastitom konkurentu. Pobijediš tako da pristaneš gubiti sporije.

To je ono što nitko u tim upravama ne želi izgovoriti naglas: nema dobrog izlaza. Postoji samo pitanje koliko dugo možeš glumiti da imaš kontrolu.

E sad, ovdje je zanimljiv dio, i on je zanimljiviji od same panike. Diskografske kuće ne posjeduju glazbu. One posjeduju PRAVA na glazbu. To je razlika koju cijela industrija godinama uspješno muti. Glazbenik stvara, diskografska kuća posjeduje. Glazbenik svira, kuća naplaćuje. I to je funkcioniralo jer je kuća imala tvornicu za CD-e, distribucijsku mrežu i radio stanice u džepu. Sve tri stvari su nestale. Ostala je samo pravna konstrukcija i navika tržišta da plaća onome koga svi znaju.

AI ulazi točno u tu prazninu. Ne treba mu tvornica. Ne treba mu radio. Ne treba mu zvijezda koja će se ponašati. Treba mu model, skup podataka i struja. I onda proizvede pjesmu koja zvuči kao da ju je napisao netko koga si već čuo, ali te taj netko ne može tužiti jer ne postoji.

Koji kurac uopće znači "zvuči kao" u industriji koja je cijela izgrađena na tome da zvuči kao nešto što je već prodano?

I tu dolazimo do srži. Diskografska industrija nije nikad prodavala glazbu. Prodavala je PRISTUP. Pristup zvijezdi, pristup trenutku, pristup osjećaju da si dio nečega što drugi nisu. To je bila roba. Pjesma je bila samo ambalaža. Kad shvatiš to, shvatiš i zašto ih AI toliko plaši. Jer AI može proizvesti ambalažu. Ne može proizvesti zvijezdu. Ne može proizvesti trenutak. Ne može proizvesti to da je netko bio tamo kad se to dogodilo.

Ali može proizvesti dovoljno dobru kopiju ambalaže da ljudi prestanu primjećivati razliku. I to je smrtonosno, jer kad ambalaža postane besplatna, ostaje samo ono što je oduvijek bilo vrijedno — a to su ljudi koji su stvarno nešto napravili.

Ironija je ovdje gusta kao juha od graha. Diskografske kuće su desetljećima tretirale glazbenike kao potrošni materijal. Potpisivale su ugovore koji su bili lihvarski, uzimale su prava na kataloge, prodavale su kataloge jedne drugoj kao nekretnine, a glazbenik je dobivao postotak od postotka od nečega što je sam napisao. Sad kad je došao stroj koji radi isto to — generira glazbu bez glazbenika, bez ugovora, bez postotka — odjednom je problem. Odjednom je krađa. Odjednom su prava sveta.

Pa koji kurac, ista logika koju si primjenjivao na svoje izvođače sad se primjenjuje na tebe. Ne sviđa ti se kad si na drugoj strani stola? Jebeno iznenađenje.

To ne znači da AI labovi nisu problem. Jesu. Ali nisu problem zato što kradu. Problem su zato što su isti kao i diskografske kuće — koncentracija moći u nekoliko ruku, uz dodatak da te ruke sad drže i infrastrukturu, i model, i podatke, i pravnu moć da to brane. Zamijeni jednu oligarhiju drugom, dobiješ istu pjesmu u novom pakiranju. Vidiš obrazac?

Evo Cunk pitanja koje industrija izbjegava: ako je glazba umjetnost, a umjetnost je ljudska, zašto je onda cijela industrija izgrađena na tome da prava na tu umjetnost drže firme koje nikad nisu svirale ni jednu notu? Ako je odgovor "jer su uložile kapital", onda je uložio i AI lab. Ako je odgovor "jer su razvile umjetnika", pa i AI lab je razvio nešto. Ako je odgovor "jer je tako pravo", onda pravo pišu ljudi koje te iste firme plaćaju. Vrtimo se u krug i svaki krug završava na istom mjestu — kod novca.

I tu je jedina iskrena pozicija: diskografske kuće ne brane umjetnost. Brane rentu. I to je legitimno, renta je posao. Ali nemoj mi prodavati priču o svetosti umjetnosti dok istovremeno tužiš fanove i podržavaš kataloge koji se prodaju kao dionice. Nisi ti galerija. Ti si banka koja je slučajno zarobljena u tijelu izdavača.

Što će se dogoditi? Vjerojatno isto što se uvijek dogodi. Nekoliko velikih potpiše licencne ugovore s AI labovima i time legalizira cijelu stvar za sebe, a manji ostanu na sudu i propadnu. Tržište se konsolidira. Zvijezde koje već imaju ime postanu skuplje jer ime postaje jedina stvar koju AI ne može kopirati bez da izgleda kao kopija. Novi talenti više neće moći ući kroz vrata jer vrata su sad automatizirana i traže da već imaš publiku. Ista priča kao i sa svakom tehnologijom koja je obećavala demokratizaciju — na kraju demokratizira pristup, a monopolizira zaradu.

Sjećam se kad smo devedesetih spajali ljude na internet i svi su govorili da će to ubiti novine, radio i televiziju. Nije ubilo. Samo je promijenilo ko drži kablove. Isti ljudi, ista logika, nova ambalaža. Novine su propale, ali ne zato što informacija nije imala vrijednost — nego zato što su novine zaboravile da su posrednici, a posrednici bez dodane vrijednosti uvijek umru. Diskografske kuće su posrednici. AI labovi su novi posrednici. Pitanje nikad nije bilo "kome pripada umjetnost". Pitanje je uvijek "kome pripada kanal".

Ako tvoj jedini argument za opstanak zvuči kao "mi smo oduvijek bili tu", onda nemaš argument. Imaš naviku. A navika je najgori temelj za posao jer se lomi prvi put kad netko ponudi istu stvar jeftinije, brže i bez drame.

Pobijedit će onaj kome publika vjeruje da je stvaran. Ne onaj kome zakon daje pravo. To je jedina konstanta u cijeloj ovoj priči, i bila je istinita i prije AI-ja, i bit će istinita i poslije njega. Tehnologija se mijenja. Ljudska želja da nešto bude autentično ne mijenja se nikad.

Izvor: economist.com