Google je izgubio posljednju žalbu na kaznu od 4,1 milijarde eura

Četiri milijarde i sto milijuna eura. To je iznos koji bi u normalnom svijetu kupio desetak otoka, malu flotu privatnih aviona i doživotnu opskrbu najboljim negronijem na svijetu. U svijetu antitrustovskog prava Europske unije, to je cijena koju Google plaća za jednu jednostavnu stvar: što je bio previše uspješan u tome da bude previše uspješan.

Ili, kako bi to rekao netko tko je proveo devedesete spajajući ljude na internet preko Kvarner Neta, dok je Google još uvijek bio projekt dvojice doktoranada u garaži — ovo je priča o tome što se dogodi kad dječaci iz Silicijske doline odrastu i shvate da Europa ima zube. I ne, nisu ih izvadili.

Pitanje koje si postavlja svaki tech komentator s više od dvije godine iskustva je jednostavno: jesu li Europljani stvarno mislili da će Google dobrovoljno dati Chrome i pretraživanje na Androidu? Jer to nije pitanje tržišnog natjecanja. To je pitanje shvaćanja ljudske prirode. Kad si izgradio imperij na tome da je tvoj preglednik zadani na tri milijarde uređaja, ne odustaješ od toga zato što ti netko kaže da je to nepošteno. Odustaješ samo kad ti sud kaže da moraš platiti četiri milijarde eura i da nema više žalbe.

A sud je, nakon deset godina sudskih procesa, rekao upravo to. Google je iscrpio sve pravne lijekove. Nema više suda u Luksemburgu. Nema više iznenađenja. Samo račun.

Ovdje treba zastati i priznati jednu stvar koju mrzim priznati: Europska unija je, u ovom slučaju, napravila točno ono što treba. Ne zato što je lijepa, ne zato što je popularna, nego zato što je dosadna, birokratska i uporna. Kao mrav koji gricka slona po nozi. Slon misli da ga ne osjeća. Ali nakon deset godina grickanja, slon više ne može stajati na toj nozi.

Problem s ovakvim presudama, međutim, nije u njihovoj pravednosti. Problem je u njihovoj brzini. Deset godina. To je vrijeme koje je trebalo da se donese konačna presuda. U tech svijetu, deset godina je vječnost. To je vrijeme u kojem je Android evoluirao od pametnog telefona do operativnog sustava za automobile, frižidere i pametne naočale. To je vrijeme u kojem je Google postao toliko integriran u svakodnevni život da ga je nemoguće izbaciti bez kirurškog zahvata koji bi ostavio ožiljke.

I tu dolazimo do srži problema. Kazna od 4,1 milijarde eura je za Google — kompaniju koja ima više od 200 milijardi dolara u gotovini — kao parking kazna za milijardera. Boli, ali ne mijenja ponašanje. Ne mijenja strukturu. Ne otvara vrata konkurenciji. Samo potvrđuje da je Europa spremna kažnjavati, ali ne i liječiti.

Jer pravo pitanje nije hoće li Google platiti. Platit će. Pravo pitanje je hoće li se išta promijeniti na tržištu. Hoće li korisnici Androida u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Francuskoj sutra ujutro vidjeti izbor pretraživača? Hoće li proizvođači poput Samsunga ili Xiaomija moći instalirati alternative bez straha od Googleove odmazde?

Istorijski odgovor je: ne. Neće. Jer Google je već platio kazne, već se zakleo na promjene, već je otvorio "choice screen" na Androidu — i ništa se nije dogodilo. Korisnici su, u ogromnoj većini, ostali na Googleu. Ne zato što je najbolji, nego zato što je zadani. A ljudska lijenost je jača od bilo kojeg antitrustovskog zakona.

Ovdje bi trebalo postaviti jedno naivno pitanje, ono koje razotkriva apsurd cijele situacije: Ako je Google toliko loš za tržišno natjecanje, zašto mu treba deset godina i četiri milijarde eura da ga se natjera da promijeni jednu liniju koda? I zašto, nakon svega, nitko nije izgradio bolji pretraživač koji bi ga zamijenio?

Odgovor je istovremeno jednostavan i depresivan. Google nije monopol zato što je zao. Google je monopol zato što je, u trenutku kad je tržište bilo fluidno, napravio bolji proizvod i zaključao ga u ekosustav koji je nemoguće replicirati. To nije zločin. To je kapitalizam. A Europa, u svom pokušaju da regulira kapitalizam, često zaboravlja da ne možeš regulirati fiziku.

Ova presuda, međutim, otvara jedno puno zanimljivije pitanje od Googleovog monopola. Otvara pitanje o tome kako Europa uopće razmišlja o tehnologiji. Jer ako pogledate obrazac: Google je kažnjen za Android. Apple je kažnjen za App Store. Microsoft je kažnjen za Internet Explorer. Amazon je pod istragom za Marketplace. Meta je pod istragom za Facebook Marketplace.

Obratite pažnju na zajednički nazivnik. Svaka od ovih kompanija je kažnjena ne zato što je povrijedila korisnike, nego zato što je povrijedila konkurente. Europa ne štiti potrošače. Europa štiti tržišnu strukturu. I to je, na papiru, plemenito. U praksi, to znači da Europa kažnjava uspjeh i nagrađuje prosječnost.

I ne, ovo nije apologija za Google. Google je radio gadne stvari. Plaćao je proizvođače da ne instaliraju konkurenciju. Postavljao je svoje aplikacije kao zadane na način koji je onemogućavao uklanjanje. Lagao je, varal i muljao. To nije sporno.

Sporno je što Europa nema alternativu. Nema europskog pretraživača. Nema europskog operativnog sustava. Nema europske platforme za oglašavanje. I dok sudovi u Luksemburgu izriču kazne koje izgledaju impresivno na papiru, američke kompanije nastavljaju dominirati jer, na kraju dana, korisnici biraju ono što radi. Ne ono što je pravedno.

Ovo je trenutak kad bi trebalo reći nešto pametno o budućnosti, o tome kako će se EU morati suočiti s činjenicom da regulacija bez inovacije ne donosi ništa osim frustracije. Ali to bi bilo previše optimistično. Istina je puno jednostavnija: Google će platiti, unajmiti još odvjetnika, promijeniti nekoliko riječi u korisničkom ugovoru i nastaviti raditi što je radio. A Europa će, zadovoljna što je udarila po džepu, otići na ručak.

I tako će se vrtjeti, dok netko ne izmisli nešto što će Android učiniti jednako zastarjelim kao što je Google učinio BlackBerry. A tad će EU početi istragu protiv tog novog igrača. Krug se nastavlja. Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: bleepingcomputer.com