Google, Meta, Spotify i Sony tuže Belgiju jer su ih natjerali da plate autorima

Četiri najveća igrača digitalne ekonomije, kompanije koje bi teško mogle biti optužene da im je kreator na prvom mjestu bilo čega osim profita, otišle su na Sud Europske unije da se požale na Belgiju. Zemlju od jedanaest milijuna ljudi s BDP-om manjim od godišnjeg prihoda jednog od njih. I nisu došli tražiti smanjenje poreza ili povlasticu za data centre — došli su tražiti pravo da ne plate ljudima koji su napravili stvari koje oni prodaju. Ako postoji savršena metafora za odnos tehnoloških divova prema sadržaju koji im donosi milijarde, ovo je to.

Belgijski zakon o autorskim pravima, onako kako ga Bruxelles tumači, kaže da platforme moraju platiti kreatore kad koriste njihov sadržaj. Ne kad ga kopiraju, ne kad ga distribuiraju u originalnom obliku, nego kad ga uzmu, stave u svoj algoritam, iscijede iz njega vrijednost i vrate ga publici u obliku koji više nema nikakve veze s originalom, ali i dalje donosi prihod. To je ono što EU Direktiva o autorskim pravima iz 2019. pokušava regulirati — članak 17, ako se dobro sjećam, onaj taj zbog kojeg su YouTube i Google prijetili da će ugasiti svoje usluge u Europi. Nisu ugasili. Naravno da nisu. Samo su unajmili odvjetnike.

I sad sjede u Luxembourgu i objašnjavaju sucima da Belgija nije dobro shvatila direktivu. Da je otišla predaleko. Da je, eto, kreatorima dala previše prava. Kao da je moguće dati previše prava ljudima čiji se rad koristi bez pitanja i bez naknade, dok kompanije koje taj rad distribuiraju bilježe rekordne kvartale.

Pogledajmo brojke. Google je u 2024. prijavio 87 milijardi dolara prihoda od oglašavanja na YouTubeu i Searchu. Meta je u istom periodu zaradila 134 milijarde od reklama. Spotify, koji se godinama pravi da je streaming muzike zapravo gubitnički biznis i da bi ga trebalo subvencionirati, isporučio je 12 milijardi prihoda. I svi oni, do zadnjeg, žive od sadržaja koji su napravili drugi ljudi. Glazba, video, tekst, slike — ništa od toga ne postoji na njihovim serverima dok ga netko ne stavi tamo. A kad ga netko stavi, oni ga uzmu, zapakiraju, prodaju i pošalju račun.

Belgija je, u svom naivnom pokušaju da zaštiti autore, napravila ono što je EU direktiva i predviđala — definirala je da platforme moraju sklopiti licencne ugovore s nositeljima prava. Ne donacije. Ne "dobrovoljne priloge". Ne "partnerstva" u kojima kreator dobije deset posto a platforma devedeset. Licencne ugovore. Poštenu cijenu za korištenje tuđeg rada. I sad četiri kompanije, koje zajedno vrijede više od belgijskog BDP-a, mole sud da im objasni da to nije fer prema njima.

Najljepši dio cijele priče je argument koji su iznijele. Kažu da je belgijski zakon "ne proporcionalan i da nadilazi ono što je EU namjeravala". Drugim riječima, direktiva je rekla "platite kreatore", a Belgija je shvatila "platite kreatore". Očito je trebalo reći "platite kreatore, ali nemojte baš ozbiljno, nego onako, simbolično, da se vidi da ste pokušali". Jer kad bi svaka zemlja članica ozbiljno shvatila zaštitu autorskih prava, te kompanije bi morale promijeniti poslovni model. A promjena poslovnog modela je, kao što znamo, jedina stvar koju tehnološki divovi ne mogu priuštiti.

Nije slučajno da su se udružili baš ovi. Google i Meta su tu jer im je cijeli biznis baziran na tuđem sadržaju — bez kreatora, njihove platforme su prazne police. Spotify je tu jer muzičari već godinama viču da im streaming ne plaća dovoljno, a ovaj zakon bi mogao natjerati Spotify da podigne cijene ili smanji marže. Sony je tu kao najveći izdavač muzike na svijetu — i tu postaje zanimljivo, jer Sony istovremeno želi da platforme plate njegove autore, ali ne želi da one iste platforme budu primorane plaćati sve autore pod istim uvjetima. Kapitalizam, seljački.

Ako sud presudi u korist Belgije, otvorit će se Pandorina kutija. Ostale zemlje članice će slijediti primjer, i odjednom će platforme morati pregovarati s kolektivnim organizacijama u svakoj državi. To je skupo, to je komplicirano, to je administracija koja jede marže. Ali to je i jedini način da se kreatorima plati ono što im pripada. Jer dobrovoljno, eto, ne ide. Prošlo je pet godina od direktive, a većina platformi još uvijek nema licencne ugovore s kreatorima. Imaju "uvjete korištenja" i "politike dijeljenja prihoda" u kojima oni uzimaju lavovski dio. Licenca podrazumijeva ravnopravnost. A ravnopravnost je, u svijetu gdje jedna strana ima 87 milijardi a druga nula, uvijek na sudu.

Zamislite scenu u sudnici. Na jednoj strani Google, Meta, Spotify i Sony — četiri korporacije s ukupnom tržišnom kapitalizacijom od preko tri trilijuna dolara. Na drugoj strani belgijska država koju predstavlja nekoliko pravnika s budžetom manjim od mjesečne potrošnje Googlea na free ručkove u kantini. I oni raspravljaju o tome treba li kreatorima platiti. Kao da je pitanje. Kao da je uopće upitno da li čovjek koji je napravio pjesmu, video ili tekst ima pravo na naknadu kad netko drugi na tome zaradi milijarde.

Ali to je tech industrija. Ovdje pravila ne vrijede jer su pravila napisali oni. Kad su htjeli zaštititi svoje patente, digli su takvu graju da je EU donijela posebne zakone. Kad su htjeli zaštititi svoje podatke, izlobirali su GDPR — koji, ironično, sada koriste kao argument protiv dijeljenja podataka s kreatorima. Ali kad treba zaštititi kreatore, odjednom su direktive "nejasne", "neproporcionalne" i "iznad onoga što je namjeravano". Kao da je namjera EU direktive bila da kreatori ostanu gladni, a platforme site.

I sad će sud odlučiti. Hoće li reći da Belgija ima pravo štititi svoje autore, ili će reći da je jednoj od najbogatijih industrija na planetu preteško platiti ljude bez čijeg rada ne bi imale što prodavati. Pogađajte na koju stranu vaga. Pogađajte koliko je lobista već popilo kavu s europskim dužnosnicima. Pogađajte koliko će trebati da se presuda, ako uopće bude u korist kreatora, izvrši.

Jer kad si dovoljno velik, zakon nije prepreka. Zakon je trošak poslovanja. Kao struja, kao najam, kao odvjetnici koji objašnjavaju sucima da je plaćanje ljudi za njihov rad zapravo nerazuman zahtjev.

Belgija je pokušala. Neka i pokuša. Pitanje je samo tko ima duži džep i više strpljenja. Jer u ovom sportu, onaj s više novca uvijek pobjeđuje. Kreatori su samo lopta. A lopta, eto, nema pravo glasa.

Izvor: thenextweb.com