Google sastavlja elitni tim da sustigne konkurenciju u pisanju koda koja piše kod

Dvadeset milijardi dolara godišnje troši već na čipove, a sad joj treba i posebna jedinica da napiše softver koji će pokrenuti te čipove — što bi, u bilo kojoj normalnoj industriji, bilo ekvivalentno tome da Mercedes osniva hitni odjel za ugradnju volana jer su zaboravili kako se to radi. Ali mi ne živimo u normalnoj industriji. Mi živimo u trenutku kada najbogatija kompanija na planeti, koja je izmislila half the shit na kojem se temelji moderni internet, mora formirati "elitni tim" kako bi sustigla startup koji je prije pet godina imao manje zaposlenika nego što Google ima kuhinja za besplatne sendviče. Koji kurac.

Dijagnoza je jednostavna, a prognoza je loša. Pacijent pati od akutne inovacijske paralize uz kronične komplikacije birokratskog megalomana. Simptomi uključuju: nemogućnost da se izađe iz vlastite arhitekture, vjeru da se svaki problem može riješiti bacanjem još jednog tima od stotinu ljudi na njega, i duboku, neiskorjenjivu paranoju da će netko u garaži napraviti nešto bolje. Liječenje zahtijeva radikalnu operaciju kulture, ali kada si toliko velik, nema kirurga koji bi se usudio prerezati arteriju koja pumpa novac. Tako da formiraš još jedan tim. I još jedan. I još jedan. Dok cijeli kat zgrade ne postane šarža "elitnih timova" koji se međusobno nadmeću tko će prvi doći do istog rješenja.

Cijela priča o AI koji piše kod, naravno, nije o pisanju koda. To je o pisanju koda koji će pisati bolji kod. Što je, priznajmo, prilično jebeno meta. To je kao da izumiš stroj koji pravi bolje strojeve za pravljenje strojeva. Problem nastaje kada shvatiš da taj ultimativni stroj za pravljenje strojeva moraš prvo — pogodi što — napisati. Ruka se mora sama izviti iz leda. A Google, čini se, ima ruku u kvasu. Dok je neki mali, glasni konkurent poput Anthropica jednostavno odlučio preskočiti ceremoniju i počeo rezati.

Zašto je toliko teško? Zato što je Google, u svojoj srži, i dalje pretraživač. Ogroman, svemogući, nevierojatno profitabilan pretraživač. Cijela njegova arhitektura, od podatkovnih centara do mentaliteta menadžmenta, dizajnirana je da indeksira, kategorizira i servira postojeće informacije što je brže moguće. To je mašinerija za brzu dostavu. Ali izgradnja nečeg potpuno novog, nečeg što nije u njihovom indeksu, zahtijeva drugi mišić. Zahtijeva ludilo, zahtijeva rušenje, zahtijevo prihvaćanje ružnog, nefunkcionalnog prototipa koji će se srušiti sto puta prije nego što proizvede i jedan valjan redak koda. Googleov sustav nagrađivanja nije dizajniran za takvo ludilo. On je dizajniran za optimizaciju. A ne možeš optimizirati stvaranje nečeg što ne postoji.

Tu dolazi apsurd "timova". Kada ne možeš promijeniti kulturu, formiraš specijalnu jedinicu izvan kulture. Daješ im posebne povlastice, posebne budžete, direktne linije prema Sergeju Brinu koji je, po svemu sudeći, ponovno uključen u svakodnevno djelovanje kao neka vrsta duhovnog vođe u trenirci. To je kao da vratiš osnivača da popravi curenje u cijevima jer su svi inženjeri toliko zauzeti dogovaranjem sastanaka o curenju cijevi da nemaju vremena stisnuti ključ. Šarmantno je, gotovo dirljivo. I potpuno jadno.

Postoji li ikakva šansa da to uspije? Naravno da postoji. Imaju novca da kupe cijeli otok državnih službenika koji bi mogli napisati taj kod. Ali tu leži drugi apsurd: što točno pokušavaju postići? Ako stvore AI koji može sam sebe poboljšavati, što se događa s onih deset tisuća inženjera koji trenutno rade na poboljšavanju tog AI-a? Jesu li gradili najsofisticiraniji alat za vlastitu zamjenu? To je klasična tehnološka apsurdnost: toliko si usredotočen na to možeš li nešto učiniti, da nikada ne pitaš trebaš li. Ili, još važnije, što će se dogoditi nakon što to učiniš.

Usporedba s vlastitim iskustvom iz devedesetih je nemilosrdna. Kada smo pokretali Kvarner Net, "elitni tim" bio je lik s modemom u ruci i drugi lik koji je znao gdje se nalazi prekidač za struju u zgradi. Nismo imali vremena za posebne inicijative. Imali smo problem — ljudi su htjeli pristup internetu — i morali smo ga riješiti do sutra, inače ne bi bilo firme. Inovacija nije bila cilj; bila je nusproizvod preživljavanja. Danas, u golemim korporacijama, inovacija je postala cilj sama po sebi, ritualizirani proces s vlastitim jezikom, sastancima i, naravno, timovima. To više nije stvaranje nečeg korisnog. To je izvođenje predstave o stvaranju.

Konačna ironija je u samoj ideji "zatvaranja jaza". Jaz između čega i čega? Između Googlea koji ima sve resurse svijeta i startupa koji ih nema? To nije tehnološki jaz. To je jaz u agilnosti, u hrabrosti, u spremnosti da se rizikne sve na jednu, ružnu, nepotpunu ideju. Taj se jaz ne može zatvoriti bacanjem još ljudi i novca na njega. Taj jaz se zatvara samo na jedan način: prestankom mjerenja uspjeha brojem zaposlenika u timu i početkom mjerenja uspjeha brojem stvari koje si spreman razbiti.

Budućnost programiranja možda i neće pisati programeri. Ali sigurno je da je neće pisati odbori. A Google, nažalost, i nakon svih ovih godina, i dalje vjeruje u moć odbora. Formirajući još jedan, samo potvrđuju tu vjeru. Elitni timovi ne stvaraju revolucije. Ljudi koji imaju što izgubiti — stvaraju.

Izvor: the-decoder.com