Gradsko vijeće Krka i vječna borba s fasadama

Pedeset i pet minuta aktualnog sata u Krku je dovoljno da shvatiš zašto lokalna samouprava u Hrvatskoj funkcionira kao automobil s ručnom kočnicom koju netko povremeno otpusti pa opet zategne — iz čiste fore. Vijećnici postavljaju pitanja o prometu, komunalnom uređenju i javnim ustanovama, a gradski aparat odgovara kao da su pitanja stigla na staromodni teleks pa treba vremena da se papir otkotrlja kroz hodnike.

Obnova fasada u staroj gradskoj jezgri zvuči kao tema iz savršeno normalnog grada koji funkcionira. Ljudi žive u povijesnim zgradama, fasade se raspadaju, netko bi ih trebao obnoviti. Vijećnik pita što Grad poduzima. Grad odgovara. Normalno, zar ne? Osim što u Hrvatskoj pitanje o fasadama nikad nije samo pitanje o fasadama. Ono je pitanje o tome tko plaća, tko odobrava, tko konzervator, tko projektant, tko izvođač, tko nadzor, tko garantira, tko preuzima odgovornost kad se nakon dvije godine žbuka počne ljuštiti kao koža nakon lošeg sunčanja. Pitanje o fasadama je pitanje o cijelom sustavu.

I tu dolazimo do srži problema. Gradovi poput Krka imaju ograničene resurse, ali beskonačne potrebe. Svaki vijećnik koji otvori usta nosi teret očekivanja svojih birača — onih koji su ga izabrali da riješi problem parkinga, smeća, vrtića, ceste, fasade. I svaki put kad postavi pitanje, dobije odgovor koji je ili preopćenit da bi išta značio, ili prebirokratski da bi itko išta razumio. "U postupku smo", "u fazi pripreme", "očekujemo natječaj", "planirano je" — rečenice koje su postale nacionalni folklor.

A vijećnici to znaju. Oni ne postavljaju pitanja zato što očekuju da će sutra krenuti radovi. Oni postavljaju pitanja zato što moraju. Zato što je aktualni sat jedini trenutak kad netko u javnosti može reći: "E, gle, ovo ne radi." I to je vrijedno. Čak i kad su odgovori mlaki, čak i kad se ništa ne pomakne, samo pitanje je već mali pomak. Jer tjeranje sustava da se opravdava pred ljudima koji su ga izabrali nije banalnost — to je temelj demokracije. Dosadan, spor, frustrirajući temelj, ali jedini koji imamo.

Nije stvar u tome da Krk ima više problema od drugih gradova. Nema. Ima iste probleme kao i svi — infrastruktura koja kasni za potrebama, javne ustanove koje rade s pola kapaciteta, komunalni nered koji svi vide, a nitko ne želi priznati da je nastajao godinama. Razlika je u tome što netko na aktualnom satu digne ruku i kaže: "Ovo ne valja." I to je, u svijetu gdje većina ljudi šuti dok ih sustav melje, gotovo herojski čin.

Naravno, lako je biti ciničan. Lako je reći da su to sve isprazne riječi, da vijećnici troše vrijeme na pitanja na koja već znaju odgovore, da je aktualni sat kazalište za mase. I djelomično je to istina. Ali cinična istina ne poništava onu drugu — da bez tih pitanja, bez tih ljudi koji inzistiraju na odgovorima, sustav ne bi imao ni tu minimalnu kočnicu koja ga sprječava da se potpuno otkači.

U tech svijetu postoji koncept "feedback loopa" — povratne sprege koja omogućuje sustavu da se korigira na temelju informacija iz okoline. Lokalna samouprava u Hrvatskoj ima feedback loop, ali on radi na bazi usporenog snimka. Pitanje postavljeno u svibnju možda dobije odgovor u lipnju, možda u srpnju, možda nikad. A realizacija, ako je uopće bude, dolazi za godinu-dvije-tri. U međuvremenu, fasada se i dalje raspada, cesta i dalje ima rupe, a vrtić i dalje nema dovoljno mjesta.

I tu nema lake solucije. Nema aplikacije koju ćeš instalirati pa će grad funkcionirati kao švicarski sat. Nema startupa koji će disruptati komunalnu birokraciju. Nema investicije koja će riješiti sve probleme preko noći. Ono što postoji je uporan, dosadan, mukotrpan rad ljudi koji svakih nekoliko mjeseci sjednu u vijećnicu i pitaju: "Što je s onim?" I dobiju odgovor. I pitaju opet. I opet. Dok se nešto ne pomakne ili dok ne izgube volju.

Krčki vijećnici očito još nisu izgubili volju. Postavili su pitanja o prometu, komunalnom uređenju i javnim ustanovama. Dobili su odgovore. Neki su bili konkretni, neki izbjegavajući, neki tipično birokratski. Ali bitno je da su pitanja postavljena. Jer demokracija nije savršenstvo — demokracija je proces u kojem se vlast opravdava pred građanima. I svaki put kad vijećnik kaže "zašto", sustav dobije priliku da kaže "zato" ili "pokušat ćemo" ili "nismo stigli". I to je, koliko god frustrirajuće bilo, bolje od šutnje.

Ako moraš objasniti zašto tvoja vlast nije prijevara, vjerojatno jest. Ali ako tvoja vlast redovito odgovara na pitanja, čak i kad su odgovori loši — to je već nešto.

Izvor: fiuman.hr