Hitna medicina, dan u godini, čestitke

Trideset godina u IT-u naučilo me jedno: sustav je dobar onoliko koliko je dobar njegov najslabiji član, a taj član obično sjedi u uredu s pogledom na more i piše govor za sutra. Nacionalni dan hitne medicinske službe nije iznimka — lijepo je što je netko iz Primorsko-goranske županije otišao u Karlovac, sjeo u kazalište i pljesnuo ljudima koji su, u prosjeku, tu noć proveli na cesti, a ne u Zorinu domu. Problem nije u tome što su otišli. Problem je u tome što je to jedini dan kad ih se vidi.

Jer hitna medicina, kao i dobar sysadmin, funkcionira po principu nevidljivosti. Kad sve radi, nitko ne pita tko je dežurao. Kad sve pukne, pitaju zašto nije bilo pripremljeno. A između ta dva stanja — tišina, budžetske linije koje se crvene i natječaji za vozila koji kasne jer "nema novca, ali evo vam diploma za trud". Čestitke su jeftine. Ambulanta na vrijeme košta.

Pogledaj brojke koje nitko ne spominje na svečanoj akademiji. Prosječno vrijeme dolaska hitne pomoći u ruralnim dijelovima Hrvatske — Gorski kotar, Lika, otoci — mjeri se u satima, ne minutama. Flota vozila u nekim županijama stara je preko deset godina, a zamjene dolaze u serijama od po dva-tri komada, kao da se radi o luksuznim automobilima, a ne o opremi koja odvaja život od smrti. I dok se u kazalištu dijele zahvalnice, u stvarnosti se dežurstva popunjavaju prekovremenima jer nema dovoljno liječnika, a onih nekoliko specijalista hitne medicine koje jesmo izvukli tržište rada u Njemačku, Irsku, Švicarsku.

Nije stvar u ljudima koji su došli na obilježavanje. Stvar je u sustavu koji obilježavanje tretira kao output. "Evo, bili smo, čestitali, slikali se, gotovo." Kao onaj startup koji umjesto funkcionalnog proizvoda isporuči pitch deck i čudi se što investitori ne zovu. Hitna medicina nije marketing. Nije PR. Nije ni politički bod. Hitna medicina je infrastruktura, jednako bitna kao voda, struja i internet — samo što kad pukne, ne ostaneš bez Netflixa, nego bez života.

A infrastruktura, u ovom slučaju, znači: više specijalista, bolje plaćene dežurne ekipe, vozila koja ne čekaju natječaj dvije godine, dispečerski centri koji ne rade na softveru iz 2005. i — da, pas mater — politička volja da se to financira iz proračuna, a ne iz EU fondova i donacija. Jer EU fondovi su odlični za kupnju opreme, ali ne mogu platiti plaću medicinskoj sestri za deset godina. Kad projekt završi, novca nestane. A pacijenti ne pitaju je li tvoja hitna financirana iz Horizon Europe ili iz državnog proračuna. Samo pitaju hoće li stići na vrijeme.

Ono što me posebno zabavlja — na onaj crni, prijavi način — jest paralela s IT sektorom. taj obrazac. taj kurac. Sustav koji funkcionira na entuzijazmu pojedinaca dok institucija gleda s balkona i tapše. Dežurni liječnik koji radi 48 sati vikendom da pokrije smjenu. Sysadmin koji diže server u 3 ujutro jer je firma odlučila da "backup može čekati ponedjeljak". Hitna ekipa koja gasi požar s opremom koja bi trebala biti u muzeju. I onda dođe netko iz županije, stisne ruku, kaže "hvala vam na svemu" i ode na ručak. Iskreno, koji kurac.

Nije da ne cijenim gestu. Cijenim. Ali problem je u tome što je gesta postala zamjena za akciju. Kao onaj startup koji umjesto da popravi bug, pošalje mail "cijenimo vaše strpljenje". Hvala. Jebeno puno mi pomaže tvoje strpljenje dok mi aplikacija ruši posao.

I zato, dok čestitamo hitnoj medicini, možda bi bilo pošteno postaviti jedno jednostavno pitanje: koliko je ovaj dan koštao? Ne mislim na cvijeće i kazalište. Mislim na vrijeme koje su ljudi proveli pripremajući govore, organizirajući akademiju, pišući izvještaje. Koliko je tih sati moglo biti utrošeno na nešto stvarno — na analizu protokola, na edukaciju, na nabavu, na bilo što što nije samoreklama? Jer u svijetu u kojem su resursi ograničeni, svaka minuta potrošena na ceremoniju je minuta ukradena od sustava.

Znam, zvučim kao onaj tip koji se žali na rođendane jer "gubi vrijeme". Možda i jesam. Ali nakon trideset godina gledanja kako se dobre ideje i dobri ljudi troše na prazne rituale, postaneš alergičan na svaku svečanost koja ne uključuje konkretan isporučeni rezultat. Hitna medicina ne treba dan u godini. Hitna medicina treba 365 dana u godini u kojima sustav funkcionira bez obzira na to tko je na vlasti, u kojoj je županiji i koliko je para ostalo u proračunu.

I dok se u Zorinu domu gasila svjetla, negdje na cesti između Rijeke i Karlovca vozilo hitne je jurilo prema pacijentu. Vozač nije pljeskao. Nije dobio zahvalnicu. Samo je stisnuo gas i nadao se da će stići.

Jer to je jedino što stvarno broji.

Stići na vrijeme.

Izvor: fiuman.hr