Hong Kong sada obrađuje više od polovice kineskog uvoza čipova

Pedeset i jedan posto od dvjesto trideset devet milijardi dolara vrijednog uvoza poluvodiča u prvih pet mjeseci ove godine. To je brojka koja bi u normalnom svijetu izazvala bar jedno povlačenje za rukav i pitanje: "Jebote, jesu li ovo još uvijek taj oni čipovi za koje su nam rekli da ih ne smijemo prodavati Kini, ili smo se samo dogovorili da se pravimo ludi?"

Hong Kong je postao ono što su američki političari sanjali da će biti njihove tvornice u Arizoni — glavna arterija za protok visoke tehnologije. Samo što ova arterija ne vodi u srce demokracije, nego ravno u pluća kineske proizvodnje, i to s blagoslovom svih uključenih. Jer kad kažeš da Hong Kong sada obrađuje više od polovice kineskog uvoza čipova, ti zapravo kažeš da je čitava geopolitička priča o embargu, sankcijama i tehnološkoj neovisnosti — pa, recimo to ovako — malo kreativnije interpretirana nego što su birači u Ohiu dobili obećanje.

Pogledajmo anatomiju ovog cirkusa. Američke administracije su se smjenjivale, svaka s novom rundom ograničenja na izvoz naprednih poluvodiča i opreme za njihovu proizvodnju. Prvo su zabranili ASML-ove EUV litografske strojeve. Onda su proširili listu na DUV. Onda su rekli da Nvidia ne smije prodavati H100 čipove u Kinu, pa je Nvidia napravila A800, koji je bio H100 ali sporiji, pa su zabranili i A800, pa je Nvidia napravila H800, pa su zabranili i H800, pa je Nvidia napravila — shvaćate poantu. Svaka zabrana je bila poziv na inovaciju u zaobilaženju zabrane, a Hong Kong je bio savršena rupa u kojoj su te inovacije cvale.

I sad dolazimo do dijela koji bi trebao izazvati smijeh, ali je previše jadan za smijeh. Kad kažemo da Hong Kong obrađuje više od polovice uvoza, to ne znači da Kinezi tamo drže čipove u skladištu i čekaju da cijena poraste. To znači da je Hong Kong postao carinski prolaz kroz koji čipovi ulaze s oznakom "za lokalnu potrošnju u Hong Kongu", a onda misteriozno završavaju u Šenženu, jer — eto, slučajnost. Kao što je slučajnost da svaki put kad Amerika uvede novu sankciju, kineske kompanije objave rekordne kvartalne rezultate u sektoru poluvodiča. Kao što je slučajnost da Huawei, nakon što su mu zabranili TSMC, izbaci Mate 60 Pro s čipom koji je napravljen na procesu od 7 nanometara, a za koji su svi stručnjaci rekli da je nemoguće napraviti bez američke opreme.

Ali najbolji dio je da se svi prave da je ovo iznenađenje. Kao da netko nije mogao predvidjeti da će, ako stisneš jednu od najvećih svjetskih ekonomija na mjestu gdje je najosjetljivija, ta ekonomija naći način da dobije ono što joj treba. To nije pitanje hoće li, nego kako i koliko brzo. A odgovor na "kako" je uvijek taj: nađeš posrednika koji nije pod sankcijama. Hong Kong, kao bivša britanska kolonija s vlastitim pravnim sustavom i carinskom politikom, bio je savršen kandidat. Da nije bilo njega, bili bi Singapur, ili Malezija, ili neka treća zemlja koja nema problema s time da joj kroz luku prođe 120 milijardi dolara vrijedne elektronike.

I tu dolazimo do pitanja koje razotkriva apsurd cijele situacije: ako je cilj američkih sankcija bio usporiti kineski tehnološki razvoj, zašto onda Kina danas uvozi više čipova nego ikad prije, i to preko kanala koji je svima poznat? Odgovor je jebeno jednostavan: cilj nikad nije bio usporiti kineski razvoj. Cilj je bio stvoriti privid kontrole, zadovoljiti birače koji žele vidjeti da se "nešto radi", i dati američkim kompanijama vremena da reorganiziraju lance opskrbe tako da i dalje mogu prodavati Kini, samo preko trećih lica. Jer na kraju dana, Nvidia ne zarađuje na tome što ne prodaje čipove. Nvidia zarađuje na tome što ih prodaje. A Hong Kong je savršen alat za to — dovoljno blizu Kini da bude praktičan, dovoljno udaljen od američkog zakona da bude legalan.

Ako mislite da ovo zvuči kao scenario u kojem svi gube osim posrednika, varate se. Svi dobivaju. Američke kompanije dobivaju prihod. Kineske kompanije dobivaju čipove. Hong Kong dobiva promet. Politčari dobivaju statistiku koju mogu pokazati na konferencijama. Jedini koji gube su porezni obveznici koji financiraju čitavu ovu farsu, i to kroz subvencije američkim tvornicama koje nikad neće biti konkurentne, i kroz više cijene proizvoda koji su trebali biti jeftiniji da nije bilo sankcija.

I tako smo došli do točke u kojoj Hong Kong, grad koji je trebao biti primjer kako se kapitalizam i autoritarizam ne mogu pomiriti, postaje najvažnija luka za tehnološku trgovinu 21. stoljeća. Nije ironija. Nije slučajno. Nije greška. To je jednostavno logičan ishod sustava u kojem su profit i nacionalna sigurnost u braku iz interesa, a ne iz ljubavi. I kao u svakom braku iz interesa, obje strane varaju, ali se trude da ne izgleda previše očito.

Hong Kong je postao ono što je oduvijek bio: mjesto gdje se pravila savijaju dok ne puknu, a onda se savijaju malo više jer je isplativije popraviti posljedice nego promijeniti sustav. Razlika je samo u tome što su danas ulozi veći, brojke veće, a farse transparentnije nego ikad prije.

Izvor: thenextweb.com