Jazz na Njivama: šesti put u selu koje nema parking

Šest godina festivala u zaleđu Matulja, na Zvonejskim njivama u Zvonećoj, mjestu koje većina karata prikazuje kao zelenilo između dvije krivine, i to je najbolja stvar koja se dogodila toj regiji otkad su izgradili cestu prema Opatiji. Nola & JazzIstra Orchestra izvodit će prepoznatljive pjesme u bogatim big band aranžmanima, Ivana Kindl će pjevati, a netko će sigurno pitati zašto se to ne radi u centru Rijeke, jer Hrvati imaju genetsku potrebu da svaki događaj koji nije u dnevnom boravku proglase nepristupačnim.

Razgovarao sam s ljudima koji su išli na ta prva izdanja. Pričali su mi o zvuku koji se lomio o brda, o magli koja je padala između setova, o činjenici da je netko dovezao generator jer struja u Zvonećoj nije bila predviđena za ozvučenje od šezdeset tisuća vata. Organizatori su, navodno, prve godine posudili kablove od lokalnog OPG-a. Drugu godinu su kupili svoje. Treću su shvatili da je to jedino što funkcionira u Hrvatskoj — kad nema infrastrukture, napraviš je sam, bez dopuštenja, bez dozvole, bez pitanja. Dok je negdje u Europi netko čekao građevinsku dozvolu za postavljanje bine, ovdje su ljudi rješavali stvari s onim što su imali: traktorom, vilama i voljom da se nešto desi.

A to je, u svijetu gdje kompanije troše milijarde na event marketing koji miriše na plastiku i korporativni parfem, upravo suprotno od svega što rade veliki igrači. Dok netko u Silicijskoj dolini planira festival za tisuću ljudi na krovu zgrade od stakla i čelika, negdje u Gorskom kotaru ili zaleđu Kvarnera ekipa bez budžeta i bez dozvole organizira stvar koja će trajati duže od bilo kojeg startupa koji je prošle godine dobio milijun eura investicije. Jer startupovi dolaze i odlaze. Festivali u selima ostaju.

Gledao sam kako mainstream mediji ignoriraju ovakve događaje dok istovremeno posvećuju tri stranice otvaranju novog shopping centra u kojem su svi dućani taj kao u prethodna tri shopping centra. To nije novinarska odluka, to je algoritamski refleks — lakše je napisati "otvoren novi ducan" nego objasniti zašto je netko odlučio organizirati jazz koncert na livadi koju kosu lokalci. Algoritam ne razumije kontekst. Algoritam ne zna da je taj koncert nastao jer su se ljudi umorili od čekanja da im netko drugi organizira kulturu. Algoritam ne zna da je generator kupljen na kredit, da je bina napravljena od dasaka koje su ostale od susjedove štale, da su volonteri radili besplatno jer su vjerovali u ideju.

I zato su ovakvi festivali važni. Ne zbog glazbe. Zbog infrastrukture koju su ljudi izgradili sami. Zbog činjenice da netko u Hrvatskoj još uvijek vjeruje da se stvari mogu napraviti bez države, bez grada, bez ministarstva, bez ikoga osim grupe ljudi koji su rekli "ajmo". Dok čekamo da netko drugi riješi problem, dok čekamo EU fondove, dok čekamo da se netko sjeti nas, netko drugi je već spojio kablove, postavio binu i pustio muziku.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Šesto izdanje znači da su preživjeli pandemiju, inflaciju, poskupljenje goriva i hrvatsku birokraciju koja je specijalizirana za ubijanje entuzijazma. Šesto izdanje znači da su ljudi dolazili, plaćali ulaznice, sjedili na dekama i slušali muziku dok je sunce zalazilo iza brda. Šesto izdanje znači da se negdje u Hrvatskoj događa nešto što nema veze s politikom, s korupcijom, s krizom, s bilo čime osim s glazbom i ljudima koji su došli da je čuju.

Ako volite jazz, dođite u Zvoneću u nedjelju. Ako ne volite jazz, dođite ionako. Parkirat ćete uz cestu, hodati pet minuta kroz blato, sjediti na travi i pitati se zašto ovo nije na Riječkom korzu. Odgovor je jednostavan: zato što na Riječkom korzu ne možete čuti zvuk prirode između nota. Zato što na Riječkom korzu nema magle koja se spušta dok pijanist svira baladu. Zato što na Riječkom korzu nema tog osjećaja da ste dio nečeg što je netko izgradio rukama, a ne Excel tablicom.

Budućnost je stigla. Donijela je generator, kablove i šest godina upornosti.

Izvor: fiuman.hr