Jutro na cesti broj jedan

Koji kurac mislimo da radimo kad sjednemo za volan? Ne mislim na alkohol, iako je i on tu negdje u statistici. Ne mislim na brzinu, iako i ona svoju igra. Mislim na onaj trenutak kad čovjek od šezdeset i jednu godinu, s čitavim životom iza sebe, odluči da je u redu preći u suprotnu traku. Nije pijan. Nije lud. Samo je čovjek koji je možda pomislio na nešto sasvim obično — na doručak, na unuke, na neki jebeni dug koji ga čeka — i u tom trenutku, u djeliću sekunde, njegov život i život mlade žene postali su isto: statistika. Nema tu zločina. Nema namjere. Samo obična, ljudska, svakodnevna glupost koja ubija učinkovitije od bilo kojeg oružja.

Ali naravno, nećemo o tome. Nećemo pričati o tome kako su naše ceste projektirane kao da je 1975. godina, kako su zaštitne ograde postavljene tamo gdje je jeftinije, a ne tamo gdje treba, kako je tehnički pregled često samo formalnost, kako je edukacija vozača u Hrvatskoj ista ona koja je bila kad smo se vozili u Zastavama i mislili da je 130 km/h vrhunska brzina. Nećemo. Jer lakše je reći: dogodila se nesreća, izražavamo sućut, budite oprezni. Jebote, budite oprezni. Kao da je oprez stvar izbora, a ne refleksa, uvjeta, infrastrukture i sreće.

Zamisli da svaki put kad netko pogine na cesti, izvadimo kalkulator i izračunamo koliko je koštalo to što nismo stavili zaštitnu ogradu na mjestu gdje je trebala biti. Koliko je koštalo to što nismo obnovili semafor. Koliko je koštalo to što je edukacija smiješna, a kazne za prekršaje često samo sitniš. I onda taj iznos stavimo pored cijene ljudskog života. Ne znam za tebe, ali meni ta matematika nikad nije sjela. A naši su je proračuni očito riješili — očito je jeftinije platiti pogrebe nego preventivu.

I tu dolazimo do dijela koji boli. Ne boli mene, ne boli tebe — boli one koji su ostali. Mlada žena u Osijeku, na intenzivnoj, s nogama koje su bile prignječene. Njezina obitelj koja čeka vijesti. Obitelj onog čovjeka koja je dobila poziv od policije i sad gleda u zid. I svi ti ljudi, u istom trenutku, pitaju se isto: zašto? A odgovor je jednostavan, tako jednostavan da ga nitko ne želi čuti — zato što smo kao društvo odlučili da su ceste dovoljno dobre. Zato što su komunalne firme i županijske uprave očito imale važnijeg posla od postavljanja sigurnosnih mjera na kritičnim dionicama. Zato što je ljudski život u ovoj zemlji, na papiru, vrijedan manje od novog asfaltnog sloja na cesti koja vodi do turističke atrakcije.

Nije ovo politika. Ovo je matematika. Čista, jebena, neumoljiva matematika. I dokle god budemo tolerirali da se prometne nesreće tretiraju kao sudbina, a ne kao posljedica sustava koji ne funkcionira, dotle će vatrogasci izvlačiti mlade žene iz smrskanih automobila i pričati novinarima detalje koji lome srce. I mi ćemo čitati, kimati glavom, i sutra opet sjediti u autu i misliti — meni se ne može dogoditi. Može. I dogodit će se. Nekome. Danas, sutra, prekosutra. I neće biti ničije greške. Bit će samo naša kolektivna odluka da nešto ne napravimo.

Jedina konstanta na hrvatskim cestama je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr