Kad ti je najveći problem u zračnom prometu da ne znaš hoće li ti let kasniti, a ne da će ti se dva...

Ali eto, tu smo. Federalna uprava za zrakoplovstvo Sjedinjenih Država odlučila je da je vrijeme za AI. Ne za AI koji će pomoći kontrolorima da bolje predvide turbulencije ili optimiziraju potrošnju goriva, već za alat za upravljanje zračnim prometom. Jer, očito, ljudi koji su desetljećima održavali najsigurniji sustav zračnog promjeta na planeti, zaslužuju da im neki algoritam kaže kako da rade svoj posao. To je kao da angažiraš najboljeg šefa kuhinje na svijetu, a onda mu u kuhinju ubaciš robota koji mu govori kako da reže luk. Koji kurac. Natječaj je, naravno, privukao uobičajene sumnjive. Jedna kompanija, čiji je osnivač poznat po tome što voli držati palicu za peglanje preko koljena svakome tko pomisli da privatnost postoji, a koja je izgradila carstvo na analizi podataka za obavještajne službe. Druga, europski gigant obrane i zrakoplovstva, čiji se proizvodi nalaze u svemu, od lovaca do satelita. I treća, relativno nepoznati startup specijaliziran za AI u zračnom prostoru. To je kao da za renoviranje kupaonice pozoveš CIA-u, Airbus i lokalnog vodoinstalatera koji je jednom čitao blog o keramici. Kombinacija koja ne može propasti. Ono što je fascinantno, u najboljem i najgorom smislu te riječi, je sama premisa. Zračni promet je možda najsloženiji, najstrože regulirani i najkonzervativniji sustav koji je čovječanstvo ikad izgradilo. Svaki postupak je dokumentiran, svaka greška analizirana do mikroskopske razine, svaka promjena uvedena glacijalno sporo jer cijena pogreške mjeri se u ljudskim životima, a ne u engagement metriki. U takav ekosistem unijeti "alat za umjetnu inteligenciju" nije tehnički izazov. To je izazov povjerenja, odgovornosti i, , filozofije. Tko će biti odgovoran kada AI predloži rutu koja će, uz kombinaciju vremenskih nepredviđenosti, dovesti do bliskog susreta? Algoritam? Inženjer koji ga je trenirao? Menadžer koji ga je kupio? Ili će, kao i uvijek, krivnja pasti na ljudsku kontrolorku koja je, eto, poslušala mašinu? Cijela priča miriše na klasičnu tehnološku raskoš. Imamo problem koji je, po svim statistikama, riješen. Sigurnost zračnog prometa je na povijesnom maksimumu. Ali imamo i novu, sjajnu igračku zvanu AI, kojoj očajnički tražimo problem da riješi. Pa ga pronađemo. Ili ga, točnije, izmislimo. Jer kada si kompanija čija je vrijednost na tržištu izgrađena na mitovima o vlastitoj genijalnosti i neizbježnoj dominaciji, moraš konstantno tražiti nova područja za kolonizaciju. Vojska? Gotovo. Policija? U toku. Zdravstvo? Polako. Zašto ne bi i nebo? To je posljednja granica za prodaju subscriptiona. Evo ti naivno pitanje u stilu Philomene Cunk: ako je umjetna inteligencija toliko napredna da može upravljati tisućama aviona u zraku odjednom, zašto joj treba nekoliko milijardi dolara i nekoliko godina da nauči ono što ljudski kontrolori znaju — da se nikad, ali nikad, ne oslanjajuš na jedan izvor informacija i da uvijek imaš plan B, C i D? Odgovor je, naravno, jer AI ne uči tu lekciju. Ona uči pattern. A pattern, u svijetu gdje se klima mijenja, geopolitičke napetosti iznenada eruptiraju, a pilotske greške su po definiciji nepredvidive, nije dovoljan. To je kao da učiš autopilot da prepoznaje samo asfaltirane ceste, a onda ga pustiš voziti po Zagrebu nakon kišovitog dana. Rezultat je predvidljiv, ali ne i ugodan. Postoji tu i jedan vrlo, vrlo neugodan podtekst o kontroli. Kompanije koje se natječu nisu poznate po svojoj predanosti otvorenom kodiru, transparentnosti ili demokratizaciji tehnologije. One grade zatvorene, vlasničke sustave čija unutarnja logika ostaje trgovinska tajna. Zamisli scenarij: cijeli zračni prostor jedne zemlje, ili čak kontinenta, ovisan je o algoritmu koji je vlasničko dobro privatne korporacije. Tko ima pristup podacima o svim letovima? Tko može modificirati pravila optimizacije da, recimo, daje prednost letovima jedne aviokompanije nad drugom? Tko jamči da se u kodu ne krije neki "feature" za prikupljanje metapodataka o putnicima? Odgovori na ta pitanja nisu tehničke prirode. Oni su politički. A povijest nas je naučila da kada političari i vojno-industrijski kompleks odluče uvesti nešto "radi efikasnosti", građani obično završe s manje slobode i više nadzora. Za Hrvatsku i slične zemlje ovo je poučna priča na steroidima. Mi, koji tek pokušavamo digitalizirati gruntovnicu i napraviti funkcionalan e-građanin, gledamo kako se veliki igrači prepiru o tome tko će upravljati nebeskim svodom. Dok naši aerodromi koriste sustave starije od većine zaposlenika, netko drugi planira kako će im machine learning modeli optimizirati koridore iznad Atlantika. To nije samo tehnološki jaz. To je egzistencijalni jaz u načinu razmišljanja. Jedni rješavaju probleme koji još ne postoje, dok drugi ne mogu riješiti one koji su im desetljećima pred nosom. I pogađajte tko će na kraju platiti licencu za korištenje tog čarobnog AI alata, kada ga jednom uvedu na velikim čvorištima? Točno. Mi, putnici, kroz još jednu nevidljivu naknadu uskraćenu u cijenu karte. Dijagnoza, po uzoru na Gregoryja Housea, je sljedeća: pacijent (u ovom slučaju, industrija upravljanja zračnim prometom) pokazuje blage simptome hipohondrije inducirane tehnološkim marketingom. Vitalni znakovi su izvrsni, povijest je besprijekorna, ali postoji opsesivna želja za liječenjem nepostojeće bolesti skupim, eksperimentalnim lijekovima s dugim popisom nuspojava. Preporuka je jednostavna: oprezno promatranje, kontinuirano vježbanje postojećih, dokazanih procedura i apsolutna zabrana slušanja prodavača čarobnih eliksira. Međutim, prognoza nije dobra, jer simptomi pokazuju izrazitu korelaciju s priljevom venture capitala i potrebom za rastom quarter-over-quarter. Na kraju, sve se ovo svodi na staru, dobiju priču o alatu i zanatu. Možeš kupiti najskuplje, najpametnije dlijeto na svijetu, ali ako nisi kipar, napravit ćeš samo hrpu strugotina. Trenutni sustav upravljanja zračnim prometom izgrađen je desetljećima iskustva, žrtve i kolektivne inteligencije bezbrojnih ljudi. Ubaciti u njega "pametni" alat samo zato jer možemo, a ne zato jer trebamo, nije napredak. To je tehnološki vandalizam. I kao i svaki vandalizam, najvjerojatnije će završiti tako da netko drugi, vjerojatno onaj stari vodoinstalater s blogom, mora doći i sve popraviti. Samo što će, u ovom slučaju, čistilištem biti nebo.

Izvor: bloomberg.com

Izvor: feeds.bloomberg.com

Izvor: feeds.bloomberg.com