Kineski telefon od dvjesto eura upravo je pojeo Silicijsku dolinu za doručak

Xiaomi je objavio MiMo-V2.6-Pro i, ako je vjerovati brojevima koje su sami pustili u javnost, to je trenutno najjači otvoreni AI model na svijetu — a košta manje nego što OpenAI naplaćuje jedan mjesec pretplate za tim koji ga je trenirao. Cijena po tokenu je tolika da se pitam je li uopće uračunata struja, ili su je zaboravili kao što se zaboravi uračunati dostava kad naručuješ pizzu u ponoć. I onda, kao šlag na tortu koja očito nije njihova, Anthropic je objavio da je Claude pomogao u razvoju tog modela.

Pročitaj to još jednom. Američka kompanija koja je izgradila cijeli brend na tome da je sigurnija, etičnija i odgovornija od konkurencije, upravo je prodala lopatu kopaču koji kopa rupu pod njezinim vlastitim nogama. To nije partnerstvo. To je samoubistvo s pristojnim press releaseom.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba kineski proizvođač mobitela, američki etički lab i tri godine da shvati da mu konkurencija prodaje vlastiti proizvod po cijeni koja bi uništila svaki poslovni plan? Jer, gle čuda, etika je luksuz koji si možeš priuštiti samo dok ti marže to dopuštaju. Kad ti marže padnu, etika ide u prtljažnik, a ti voziš dalje.

Ono što se ovdje dogodilo nije tehnička vijest. To je ekonomska presuda cijeloj zapadnoj AI industriji, izrečena od strane tvrtke koja je do jučer prodavala telefone ljudima koji ne znaju razliku između čipa i čipsa. Xiaomi je ušao u kuhinju, pogledao kako se priprema jelo od sedam milijardi dolara, i zaključio da sastojci koštaju trideset eura. Ima jedan stari vic iz industrije: prva faza svakog tehnološkog ciklusa je "ovo je nemoguće", druga je "ovo je opasno", treća je "ovo je komoditet". Četvrta faza, ona o kojoj nitko ne govori na konferencijama, je "ovo sada radi neki lik u Shenzhenu za petinu cijene i nitko se više ne sjeća zašto smo uopće plaćali toliko".

Otvoreni modeli su, po definiciji, komoditet. Ne možeš graditi obrambeni jarak na nečemu što možeš skinuti s interneta. To je kao da gradiš poslovni model na tome da posjeduješ zrak. Možeš ga prodavati dok nitko drugi ne prodaje zrak, ali prvog dana kad susjed otvori prozor, tvoje tržište je nestalo. Anthropic, OpenAI, Google — svi su oni godinama gradili narativ da su njihovi modeli posebni, da imaju "tajni umak", da postoji nešto u njihovim utezima što se ne može replicirati. Onda je Xiaomi replicirao. I to jeftinije. I s njihovim vlastitim alatom.

Postoji tehnički razlog zašto je ovo moguće, i on nije tajanstven. Trošak treniranja modela pada eksponencijalno, hardver postaje jeftiniji, a tehnike poput destilacije, kvantizacije i fine-tuninga omogućuju da se iz velikog modela iscijedi 90 posto korisnosti u 10 posto veličine. Ono što je 2020. koštalo sto milijuna dolara, danas košta pet. Ono što je 2023. bilo nemoguće bez klastera od deset tisuća GPU-a, danas se radi na nekoliko stotina. Krivulja je nemilosrdna i ide u jednom smjeru — prema dolje. Svaka kompanija koja je svoj poslovni plan gradila na pretpostavci da će ta krivulja stati, ili da će stati prije nego što im konkurencija dođe na vrata, sada gleda u tablicu koja joj govori da je pretpostavka bila pogrešna.

A Claude u cijeloj priči? Claude je onaj fini, obrazovani tip u odijelu koji ti je pomogao napisati poslovni plan za firmu koja će te istisnuti s tržišta. Nije to izdaja u klasičnom smislu. To je posljedica poslovnog modela koji nema obrambenog jarka. Ako prodaješ API pristup svima, prodaješ ga i onima koji će ga iskoristiti protiv tebe. To je kao da prodaješ oružje i onda se čudiš kad te pogode iz tvog vlastitog kalibra. Naravno da su pomogli. Naplaćivali su po tokenu.

Ono što me stvarno zanima nije Xiaomi. Xiaomi je samo prvi koji je to napravio dovoljno glasno da se čuje. Ono što me zanima je koliko je još kompanija u tišini napravilo istu stvar, i koliko će ih tek napraviti u sljedećih osamnaest mjeseci. Jer logika je neumoljiva: ako možeš kupiti model koji je 95 posto dobar kao najbolji na svijetu, za 5 posto cijene, i ako ti za tvoj proizvod tih 5 posto razlike ne znači ništa — a za većinu proizvoda ne znači — onda je pitanje samo kada, ne ako.

Silicijska dolina je dvadeset godina živjela na premisi da je softver poseban, da ima svojstva koja ga čine imunim na komoditizaciju. Ta premisa je bila istinita dok je softver bio teško napraviti. AI modeli su softver. I kao svaki softver, jednog dana postanu jeftini, dostupni i dosadni. Danas je taj dan.

Postoji jedna lijepa, neugodna istina o tehnološkoj industriji koja se ponavlja svakih desetak godina: svaka generacija misli da je njezin trenutak poseban, da su njezine barijere više, da njezine marže neće pasti. Onda padnu. Nije bilo drugačije s operativnim sustavima, nije bilo drugačije s web hostingom — sjećam se kad je hosting bio biznis s maržom od pedeset posto, a danas ga dobiješ besplatno uz domenu — nije bilo drugačije s cloudom, neće biti drugačije ni s modelima. Jedina razlika je što su ovaj put brojke veće, a pad brži.

I tako gledamo spektakl u kojem američka kompanija vrijedna desetke milijardi dolara objavljuje kako je pomogla kineskom proizvođaču mobitela da napravi proizvod koji će, u roku od godine, pojesti tržišni udio njezinih vlastitih kupaca. Ne zato što su glupi. Zato što im se to isplatilo po tokenu. Kad ti je poslovni model naplaćivanje po jedinici, svaka jedinica je dobra jedinica, čak i ona koja ti kopa grob.

Prije nekoliko godina, kad sam još vodio servere i pisao kod za stvari koje su danas smiješno jednostavne, naučio sam jednu lekciju koja se ne mijenja: nikad ne gradi biznis na tome da nešto znaš, jer će netko drugi to naučiti brže i prodati jeftinije. Gradi ga na tome da nešto radiš, i to bolje od svih ostalih, i to tako da te je bolno kopirati. Modeli nisu to. Modeli su roba. Roba ima tržišnu cijenu, a tržišna cijena robe ide prema dolje. Uvijek.

Ono što ostaje vrijedno nije model. Vrijedni su podatci na kojima si ga istrenirao, korisnici koje si zarobio, integracije koje si napravio, povjerenje koje si izgradio. Sve ostalo je privremeno. Xiaomi je to shvatio. Anthropic je to, u ovom trenutku, možda tek počeo shvaćati, i to na najskuplji mogući način — tako da je sam platio račun.

Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: the-decoder.com