Kolinda Kolar: Ubojstvo i prijetnje sutkinjama u pravosudnom sustavu

Jedna žena, a cijeli sustav se trese. Ubojstvo Luke Milovca nije samo još jedna vijest koja se gura u stranu. To je bolan podsjetnik na propuste koji su duboko ukorijenjeni u našem pravosudnom sustavu. Kolinda Kolar, dopredsjednica Hrvatske udruge sudaca, izjavila je da sutkinje koje su radile na slučaju Kristijana Aleksića primaju prijetnje smrću. Jebeno. U zemlji gdje bi pravda trebala biti svetinja, imamo situaciju u kojoj se pravnici boje za vlastiti život. Kakav paradoks! Što se točno događa kada se pravda pretvori u noćnu moru? U ovom slučaju, sve se svodi na propuste, nelogičnosti i, naravno, nedostatak odgovornosti. Ubojstvo jednog čovjeka nije samo tragedija za njegovu obitelj; to je i odraz sustava koji nije u stanju zaštititi svoje vlastite čelnike. Ispada da su sutkinje koje su pokušale donijeti pravednu odluku sada na udaru. Kako je moguće da se u pravdi, gdje bi trebala vladati sigurnost, pojavljuju takve prijetnje? Postavlja se pitanje, tko zapravo štiti one koji štite? Ministar pravosuđa Damir Habijan najavljuje zakonske promjene, ali što to zapravo znači? Očekujemo li da će nova pravila odjednom izmijeniti mentalitet onih koji misle da su iznad zakona? Ili ćemo opet doći do situacije gdje se zakoni usvajaju, ali se ne primjenjuju? Način na koji se donose odluke u pravosudnom sustavu treba biti promišljen, ali i fleksibilan. Jer, kao što vidimo, propusti u sustavu nisu samo brojke, oni imaju stvarne posljedice. Ljudi umiru, a pravda je zakovana. Ovdje je potrebno postaviti još jedno pitanje: kako se pravnici osjećaju u ovakvom okruženju? Ako sutkinje primaju prijetnje, tko će se uopće usuditi donositi teške odluke? Možda će se svi pretvoriti u slijepe miševe, čekajući da se situacija smiri. Kakva perverzna ironija! Pravosudni sustav, koji bi trebao biti stub sigurnosti, sada se čini kao arena gladi gdje je jedini cilj preživjeti. Osjećaj straha i nesigurnosti ne može se prikriti. U društvu gdje bi pravda trebala vladati, imamo situaciju gdje se pravnici skrivaju iza svog stola, umjesto da rade svoj posao. Zamišljam kako bi izgledala scena u kojoj se odvjetnici i suci okupljaju u zatvorenim prostorima, razgovarajući o nečemu što bi u normalnim okolnostima trebalo biti rutinsko. Sjećam se vremena kada su se pravnici smatrali čuvarima istine, a ne žrtvama sustava koji bi ih trebao štititi. Što se dogodilo sa tom idejom? Ne možemo ignorirati ni društveni kontekst. Ljudi su besni, frustrirani, a ta frustracija se prelijeva na sve aspekte društva, uključujući pravosudni sustav. Kad god čujem o prijetnjama sutkinjama, pomislim na onaj osjećaj koji svi prepoznajemo: osjećaj nemoći. I tu dolazimo do apsurda. Pravo na pravdu se pretvara u pravo na strah. Tko će preuzeti odgovornost? Tko će stati ispred onih koji se boje? S obzirom na sve ovo, jedina stvar koja se nameće jest hitna potreba za reformom. No, reforma bez stvarne volje i promjene mentaliteta neće biti dovoljna da se stvari promijene. Imamo pravnu strukturu koja je zakovana u prošlosti, dok se svijet oko nas mijenja brzinom koja je gotovo zastrašujuća. Ako se ne promijenimo, postat ćemo društvo koje će se sramiti svoje pravde. Sve to vodi do zaključka da je potrebna kolektivna akcija, ne samo unutar pravosudnog sustava, već i šire, jer svi smo mi odgovorni za stvaranje društva u kojem pravda ne znači strah. , ostaje nam samo da se nadamo da će se stvari promijeniti. Ali kako? Kakve promjene će biti potrebne da bismo osigurali da se pravda ne pretvara u noćnu moru? Možda je vrijeme da prestanemo pričati i počnemo djelovati. U protivnom, samo ćemo se vrtjeti u krug, a svaka nova tragedija bit će samo još jedan podsjetnik na našu nemoć.

Izvor: riportal.net.hr