Kružna tvornica i model neizvjesnosti: tko će platiti račun?

Evo ga, konačno. Netko je shvatio da povratni proizvodi u kružnoj tvornici nisu jednaki, da imaju različite stupnjeve degradacije, povijest korištenja i preostalu funkcionalnost, i da odluka o ponovnoj uporabi ne može ovisiti samo o trenutnom pregledu. Trebalo je samo trideset godina i jedan arXiv preprint da se kaže ono što svaki mehaničar u Rijeci zna otkad postoji auto-otpad: onaj Golf 2 iz 1991. nije taj kao onaj iz 1995, iako oba izgledaju kao da su preživjela rat.

Pedeset tisuća riječi, pet godina istraživanja, i vjerojatno nekoliko milijuna eura europskih fondova, da bi se došlo do zaključka da je buduće ponašanje materijala neizvjesno i da postojeće metode predviđanja ne rade za proizvode koji su prošli kroz ruke tri različita vlasnika, dva majstora i jednu poplavu. Koji kurac.

Naravno, problem je stvaran. Kružna ekonomija ne funkcionira ako svaki povratni proizvod tretiraš kao novo, jer tada troškovi testiranja i certificiranja pojedu svu uštedu, a ti na kraju imaš skuplji refurbished proizvod od novog. S druge strane, ako ga tretiraš kao staro, bacaš potencijalno dobre komponente u smeće, što je poraz cijele ideje. To je onaj trenutak kad shvatiš da je kružna ekonomija lijepa u PowerPointu, ali jebeno komplicirana u stvarnosti.

Pristup iz arXiv preprinta je elegantan: umjesto da pokušavaš predvidjeti jednu budućnost, modeliraš skup mogućih scenarija i procjenjuješ vjerojatnost svakog. Kombiniraš podatke o trenutnom stanju s poviješću korištenja i statistikama sličnih proizvoda, pa umjesto "ovaj motor će izdržati još 500 sati" dobiješ "ovaj motor ima 75 posto šanse da izdrži 500 sati, 20 posto da crkne nakon 300, i 5 posto da eksplodira sutra". To je korisno. To je pošteno. To je ono što svaki inženjer želi, ali rijetko dobije, jer menadžment voli sigurne brojke, a ne vjerojatnosne distribucije.

I tu dolazimo do problema. Ova metodologija zahtijeva podatke. Puno podataka. Povijest korištenja svakog pojedinog proizvoda, senzore koji prate degradaciju, baze podataka o sličnim slučajevima, i modele koji su dovoljno robusni da generaliziraju na nove situacije. To je infrastruktura koju većina kružnih tvornica nema, i neće je imati dok netko ne plati račun. A račun je, pogodite, jeben.

U praksi, ovo znači da će prvih pet godina primjene ove metode biti čista znanstvena fantastika za 99 posto tvornica, dok će preostalih 1 posto — one s dovoljno novca, senzora i IT infrastrukture — pokazati da stvar funkcionira. Onda će konzultanti napisati studije, EU će financirati pilot projekte, i za deset godina ćemo imati standard. Standard koji će, naravno, zahtijevati senzore koje nitko ne prodaje jeftino, softver koji nitko ne nudi besplatno, i stručnjake koji koštaju kao mali auto.

To je model. Prvo riješiš problem u teoriji, onda dokažeš da radi u praksi, pa ga pretvoriš u proizvod koji prodaješ onima koji su previše glupi ili previše siromašni da ga sami razviju. I to je u redu. To je kapitalizam. Ali nemojmo se praviti da je ovo otkriće koje će spasiti planet. Ovo je alat. Dobar alat, ali još uvijek samo alat. I košta.

Najzanimljiviji dio ovog rada nije matematički model. To su inženjeri već radili u avioindustriji i nuklearnim elektranama. Najzanimljiviji je implicitni zahtjev za transparentnošću: da bi predvidio budućnost proizvoda, moraš znati njegovu prošlost. A to znači da proizvođači moraju dijeliti podatke o tome kako su proizvodi korišteni, što je u današnjem svijetu otprilike jednako vjerojatno kao da Apple objavi izvorni kod iOS-a.

Zamisli: kupiš polovni iPhone, i umjesto da dobiješ "odlično stanje, sitne ogrebotine", dobiješ "ovaj uređaj je proveo 14 mjeseci u džepu konobarice koja ga je ispustila 37 puta, baterija je zamijenjena u Kini 2023., a zaslon je originalan ali ima mrtvi piksel u gornjem desnom kutu". To je informacija koju bi volio imati. To je informacija koju Apple neće dati. Nikad. Jer ako znaš istinu, nećeš platiti premium cijenu za refurbished uređaj.

I tu je kvaka. Kružna ekonomija zahtijeva povjerenje. A povjerenje zahtijeva transparentnost. A transparentnost je suprotna poslovnom modelu svake kompanije koja zarađuje na asimetriji informacija. To je većina kompanija.

Ovaj rad je dobar. Pristup je inteligentan. Modeli su vjerojatno solidni. Ali dok se ne riješi pitanje tko plaća senzore, tko dijeli podatke, i tko garantira da model ne laže u korist prodavatelja, ovo će ostati još jedan preprint na arXivu koji će netko citirati u doktoratu, dok će stvarni svijet nastaviti raditi ono što je radio i prije: procjenjivati stanje proizvoda okom, rukom i iskustvom.

Jer na kraju, najbolji senzor za procjenu stanja polovnog automobila i dalje je čovjek koji je proveo dvadeset godina popravljajući iste modele. On možda ne zna formulu za vjerojatnosnu distribuciju preostalog vijeka, ali zna ono što model ne može znati: da je vlasnik mijenjao ulje svakih deset tisuća, ili da auto miriše na vlagu iza armature. I to znanje, pas mater, ne možeš zamijeniti ni s pet godina istraživanja.

Izvor: arxiv.org