Kvantno računalo je uređaj koji radi na principima fizike koju nitko ne razumije, rješava probleme...

Pola stoljeća slušamo istu priču: evo ga sad, kvantno računalo će riješiti sve — kriptografiju, simulacije molekula, logistiku, možda i naći ključ od auta koji si izgubio 1998. I svake godine, kao na vrpci, stigne nova fotografija naprave koja izgleda kao luster koji je netko spustio na pod od laboratorija, okružena cijevima, laserima i kabelima vrijednim više od BDP-a pola afričkih država. I svaki put ista poruka: još malo, još samo koji kubit, još samo da smanjimo dekoherenciju za jedan red veličine, pa ćemo ga pokrenuti, pa ćemo vidjeti.

Jebote, dekoherencija.

Ta riječ je postala mantra generacije fizičara koji su otkrili da je lakše dobiti novac za istraživanje kad kažeš "kvantna magija" nego kad kažeš "trebam novi hard disk". Dekoherencija je, u prevodu na ljudski, činjenica da se kvantno stanje raspadne čim ga netko pogleda, dotakne, ili samo pomisli na njega s druge strane zgrade. To je kao da pokušavaš održati ravnotežu na žici dok ti netko puše u uho, maše rukama i povremeno baca kamenje. Jedini način da to uspiješ je da budeš savršeno miran, na temperaturi blizu apsolutne nule, u prostoriji bez ikakvih vibracija, zaštićen od svemirskog zračenja sa svih strana.

I onda se pitamo zašto još nismo riješili problem.

Kvantni računaloi su najskuplji način da se postigne ono što obično računalo radi u milisekundi s greškom koju nitko ne primijeti. Ali to nije poanta. Poanta je da su kvantna računala postala simbol ere u kojoj tehnologija više ne mora biti korisna — mora biti impresivna. Moramo imati kvantno računalo jer su ga Amerikanci napravili, jer će Kinezi uskoro, jer će se netko na konferenciji hvaliti brojem kubita kao da su kubiti mjera muškosti. A svi znamo kako to završi — kao s fuzijom. Pedeset godina od "još trideset godina".

Ali ono što je stvarno zanimljivo nije sama tehnologija, nego industrija koja se izgradila oko nje. Tvrtke koje prodaju kvantna računala kao uslugu, preko oblaka, naravno. Platiš, dobiješ pristup stroju koji je negdje u laboratoriju, pošalješ mu svoj problem, čekaš, dobiješ odgovor koji je vjerojatno kriv jer je šum prevelik, ali eto — kvantno iskustvo. Kao da platiš da ti netko razbije ogledalo i kaže ti da si sad vidio budućnost. I ljudi to kupuju. Kompanije to kupuju. Države to kupuju.

Vlade su odlučile da je kvantna supremacija stvar nacionalnog prestiža, pa se grade instituti, ulažu milijarde, pišu strategije. A u međuvremenu, obični ljudi koriste telefone koji su jači od računala koja su poslala čovjeka na Mjesec, i nitko ne pita zašto ih to ne oduševljava. Jer to je normalno. Kvantno računalo je čudo. Telefon koji stane u džep i upravlja tvojim životom — samo alat. Tako smo se dogovorili.

I dok se znanstvenici trude napraviti stabilan kubit, dok inženjeri pokušavaju smanjiti greške, dok marketinški stručnjaci smišljaju nove fraze kojima će opravdati iduću rundu financiranja, netko bi trebao postaviti pitanje koje nitko ne postavlja: što ćemo zapravo raditi s tim strojem kad ga napokon napravimo? Simulacije molekula za nove lijekove? Super, čekamo to već trideset godina. Optimizacija logistike? Možda, ali kamioni će prije voziti sami. Razbijanje enkripcije? E to je zanimljivo, ali to je ujedno i razlog zašto se kvantna računala financiraju iz obrambenih proračuna, a ne iz ministarstava zdravstva.

I tu dolazimo do suštine. Kvantno računalo nije alat — ono je zastava. Zastava koju mašu korporacije i države da pokažu koliko su napredne, koliko ulažu u budućnost, koliko su ozbiljni igrači na globalnoj sceni. I sve je to lijepo i divno, samo što zastava ne rješava probleme. Zastava ne liječi rak, ne optimizira opskrbne lance, ne čuva lozinke. Zastava stoji u laboratoriju, na temperaturi od minus 273 stupnja, i čeka da je netko fotografira za naslovnicu.

A mi smo, kao i uvijek, oduševljeni sjajem, a ne sadržajem.

I tako će proći još deset godina, pa još dvadeset, pa će netko napokon napraviti kvantno računalo koje radi nešto korisno, i svi će pljeskati, i nitko neće primijetiti da smo u međuvremenu mogli napraviti sto korisnih stvari s običnim računalima, da smo mogli educirati ljude, popraviti bolnice, digitalizirati javnu upravu. Ali ne. Kvantno računalo je seksipilnije. Kvantno računalo je ono što se traži. Kvantno računalo je budućnost koja nikad ne stiže, ali uvijek obećava.

A mi smo stručnjaci za obećanja. Uvijek smo bili.

Izvor: quantamagazine.org