Lamborghini u plamenu i poruka iz sjene: sedam milijuna eura je cifra koja ljude tjera da pale automobile

Sedam milijuna eura je iznos za koji bi normalan čovjek kupio kuću na moru, dva stana u Zagrebu, i još uvijek imao dovoljno da otvori firmu koja propadne u roku od dvije godine. Ali ne, netko je odlučio da je ista ta cifra dovoljna da zapali dva Lamborghinija, dva Mercedesa, i ostavi poruku poduzetniku iz Velike Gorice. Poruka je bila jasna: plati ili gori. I sad su četvero osumnjičenih uhićeno, a poduzetnik je izjavio da će se potruditi da budu što dulje u zatvoru. Koji kurac.

Pogledajmo ovu priču iz perspektive nekoga tko je 90-ih pokretao ISP u Rijeci, kad je najveća prijetnja bila da ti netko presječe kabel dok kopa po dvorištu, a ne da ti zapali auto ispred kuće jer nisi platio reket. Stvari su se promijenile. Danas iznuda nije više samo u mračnim sobama s bejzbol palicama — danas iznuda ima budget, plan bijega i vjerojatno Google Maps rutu optimiziranu za najbrži izlazak iz države. A to što su uhvaćeni? To nije sreća. To je statistika. Policija u Hrvatskoj ima dobre dane i loše dane, a ovaj put je netko odradio domaću zadaću.

E sad, ono što me jebeno nervira u cijeloj ovoj priči nije sama iznuda — iznuda je stara koliko i civilizacija, od prvog čovjeka koji je rekao "daj mi pola ovce ili ću ti zapaliti špilju". Ono što nervira je reakcija. Poduzetnik kaže: "Potrudit ću se da budu što dulje u zatvoru." Bravo. Super. To je ono što svaka normalna osoba pomisli. Ali pitanje je — koliko će to stvarno trajati? Hrvatski pravosudni sustav ima sposobnost da i najjasniji slučaj pretvori u seriju od tri godine žalbi, vještačenja i "nismo stigli". Ako si ikad imao posla s hrvatskim sudom, znaš da je brzina obrade predmeta otprilike ista kao brzina kojom tvoja baka uči programirati u Pythonu. Sporo. Jako sporo. I bolno.

Ali hajmo malo dublje. Sedam milijuna eura iznude. To nije iznos za koji netko kaže "ajde da probamo, možda prođe". To je iznos za koji se organizira logistika. To znači da je netko napravio analizu rizika, procijenio imovinu poduzetnika, izračunao koliko je spreman platiti da ne izgubi još više, i krenuo u akciju. To je kao da si ti u IT-u i odlučiš hakirati firmu koja ima 500 zaposlenika i promet od 50 milijuna eura — ne radiš to iz dosade. Radiš to jer si izračunao da je vjerojatnost uspjeha veća od vjerojatnosti da te uhvate. U ovom slučaju, vjerojatnost je pala na nulu. Ali koliko je sličnih slučajeva prošlo ispod radara? To je pitanje koje nitko ne postavlja.

I sad, dok policija slavi uspjeh, a mediji pišu o "bandi koja je zapalila Lamborghinije", ja se pitam: što je s poduzetnikom? Lik je izgubio dva auta koja koštaju više nego što većina ljudi zaradi u životu. Nije ih izgubio u prometnoj nesreći. Nije ih izgubio jer je vozio pijan. Izgubio ih je jer je netko odlučio da je njegov uspjeh meta. To nije samo financijski udarac — to je poruka. Poruka koja kaže: "Tvoj trud, tvoj rad, tvoja firma — sve je to samo broj na mom popisu." I sad se poduzetnik mora nositi s tim. Mora ići na sud, mora svjedočiti, mora se bojati da netko od osumnjičenih ne izađe iz zatvora za tri godine i opet pokuca na vrata. Jer u Hrvatskoj, iznuda nije zločin koji se pamti. To je zločin koji se zaboravlja čim se pojavi novi skandal.

A tu dolazimo do apsurda cijelog sustava. Četvero ljudi je uhićeno. Četvero. I vjerojatno će biti optuženi za nešto što nosi kaznu od pet do petnaest godina. Ali hoće li je dobiti? Hoće li sud reći: "Ovo je ozbiljan zločin, ovo je prijetnja gospodarstvu, ovo je udarac na sigurnost poduzetnika u Hrvatskoj"? Ili će reći: "Optuženici su bili u lošoj financijskoj situaciji, iznuda je bila očajnički potez, dat ćemo im uvjetnu"? Jer znamo kako to ide. Znamo da su hrvatski sudovi skloni popustljivosti kad je riječ o imovinskim deliktima. Pogotovo kad optuženici imaju dobrog odvjetnika. Pogotovo kad se proces oduži toliko da svjedoci zaborave detalje. Pogotovo kad se svi nadaju da će slučaj jednostavno nestati u hrpi neriješenih predmeta.

I onda se poduzetnik nađe u situaciji da je izgubio milijun eura imovine, platio odvjetnike, izgubio mir, i na kraju dobije poruku da su počinitelji "izrazili žaljenje" i dobili tri godine uvjetno. To nije pravda. To je ruglo. To je poruka svakom poduzetniku u Hrvatskoj: "Ako uspiješ, netko će doći po tebe. A ako dođe, nemoj računati da će ti država pomoći."

Ali hajmo se vratiti na početak. Dva Lamborghinija u plamenu. To je slika koja prodaje novine. To je slika koja privlači klikove. To je slika koja tjera ljude da kažu: "Jebote, pa to je ko da je iz filma." I jest. To je ko da je iz filma. Ali filmovi završavaju nakon sat i pol. U stvarnom životu, nakon što se kamere ugase, ostaje poduzetnik koji mora nastaviti raditi. Ostaje pitanje: hoće li se ikad osjećati sigurno? Hoće li moći spavati noću znajući da su četvero ljudi koji su mu zapalili aute uhićeni, ali da postoji šansa da izađu za pet godina? I hoće li itko odgovarati za to što je sustav dopustio da se iznuda uopće dogodi?

Jer najveći problem nije banda koja pali aute. Najveći problem je što se takve bande osjećaju dovoljno sigurno da uopće pokušaju. To nije pitanje policijske učinkovitosti — policija je ovaj put odradila posao. To je pitanje društvene klime u kojoj netko pomisli: "Aha, ovaj ima novce, ajde da ga iznudimo." To je pitanje percepcije da je poduzetnik plijen, a ne motor ekonomije. To je pitanje koje se ne rješava uhićenjem četvero ljudi. To se rješava promjenom kulture. A kultura se ne mijenja brzo. Kultura se mijenja generacijama.

I dok se to ne dogodi, poduzetnici će nastaviti instalirati kamere, angažirati zaštitare, i moliti se da netko ne odluči da su njihovi automobili vrijedniji od njihovog mira. A mi ćemo nastaviti čitati vijesti o zapaljenim Lamborghinijima i klimati glavom, dok netko drugi negdje broji novce i planira sljedeći potez.

Jer tako to ide. U Hrvatskoj, iznuda je biznis. A biznis, kao i uvijek, pronalazi put.

Izvor: riportal.net.hr