Lungomare kao marketinški trigger

Jutarnje trčanje uz more, dupin koji skače u zaljevu, savršeni kadar za Instagram i rečenica koja bi u normalnom svijetu prošla kao simpatična anegdota, ali je u ovom pretvorena u vijest. I to ne bilo kakvu vijest — vijest koja je prošla kroz redakciju, dobila naslov, thumbnail i URL. Dvadeset i prvo stoljeće je čudno mjesto. Ovdje činjenica da je netko vidio dupina dok je trčao šetnicom postaje sadržaj vrijedan objave, dok istovremeno ista ta platforma služi za objave o ratovima, ekonomskim kolapsima i tehničkim inovacijama koje bi mogle promijeniti svijet. Hijerarhija je potpuno izvitoperena.

Ali nije poanta u dupinu. Niti u trkačici. Poanta je u mehanizmu.

Društvene mreže su stvorile ekonomiju pažnje u kojoj je svaki trenutak potencijalni proizvod. Jutarnja kava, pogled s balkona, pas koji radi nešto smiješno, dupin koji iskače iz vode — sve su to sirovine za tvornicu sadržaja. I ljudi su to prihvatili. Ne samo oni koji objavljuju, nego i oni koji konzumiraju. Jer postoji nešto duboko zadovoljavajuće u gledanju tuđeg savršenog trenutka, dok ti sjediš u gužvi, u uredu, u kuhinji s hrpom neopranog suđa. To je bijeg. Mali, legalni, besplatni bijeg u nečiji lungomare.

Problem je što taj mehanizam više nije nevin.

Prije petnaest godina, ovakva objava bi bila iskrena. Netko je vidio dupina, oduševio se, snimio, podijelio s prijateljima. Danas je to kalkulacija. Algoritam nagrađuje pozitivne emocije, vizualnu estetiku i geolokaciju koja asocira na luksuz. Opatija, Lungomare, jutarnje trčanje, dupin — to nije slučajnost. To je formula. I influenceri su je savladali do savršenstva. Nije više pitanje je li se dogodilo, nego hoće li se svidjeti. I hoće. Uvijek hoće. Jer ljudi žele vjerovati da je život lijep, da postoje mjesta gdje dupini skaču dok ti trčiš i da je sve u redu.

A industrija koja stoji iza toga je jebeno pametna.

Pogledajte lance hotela, aviokompanije, turističke zajednice. One ne prodaju sobe i letove. One prodaju upravo ovaj trenutak. Jutro na terasi s pogledom na more, miris kave i soli, osjećaj da si negdje drugdje, negdje bolje. Dupin je samo dodatni bonus, organski vizualni efekt koji potvrđuje da si odabrao pravo mjesto. I to funkcionira. Ljudi rezerviraju, dolaze, objavljuju, i krug se nastavlja. Ekonomija iskustva je procvjetala na leđima ovakvih priča, a mi smo svi dobrovoljni sudionici.

Ali postoji i druga strana.

Ista ta industrija koja prodaje savršene trenutke istovremeno proizvodi goleme količine otpada. Otpad od odjeće koju nosiš na tom savršenom odmoru, otpad od plastike u koju je zapakiran tvoj smoothie, otpad od emisija koje tvoj let ostavlja iznad oblaka. I otpad od pažnje. Jer svaki put kad skrolaš kroz ovakve objave, tvoj mozak dobiva malu dozu dopamina, navikava se, i traži sve više. Postaješ ovisan o tuđim savršenim trenucima dok tvoj vlastiti život prolazi u pozadini, neprimijećen.

Nije kriv dupin. Nije kriva trkačica. Kriv je sustav koji je svaku autentičnost pretvorio u robu.

I znate što je najgore? I sami to radimo. Svatko tko je ikad objavio sliku zalaska sunca, savršenog obroka ili simpatičnog trenutka s prijateljima — sudjeluje u istom mehanizmu. Razlika je samo u dosegu. Oni s više pratitelja su profesionalci, mi ostali smo amateri. Ali igra je ista. I pravila su ista. Pokaži najbolje, sakrij najgore, i nadaj se da će algoritam biti milostiv.

A dupin? On je samo plivao svojim putem. Nije tražio pažnju. Nije tražio lajkove. Nije planirao postati viralni sadržaj. On je radio ono što dupini rade milijunima godina — skakao je u moru jer je to u njegovoj prirodi. Mi smo ti koji smo ga uhvatili, upakirali i prodali kao brendirani sadržaj. I to je, na kraju, jedina istina vrijedna pamćenja.

Izvor: riportal.net.hr