M6 i M5 Ultra: Apple prodaje taj san, ovaj put s više tranzistora

Pedeset posto brži CPU, dvostruko jači neuralni engine, memorijska propusnost koja zvuči kao broj državnog duga male zemlje — Apple je predstavio M6 i M5 Ultra i svijet je, eto, opet spašen. Nije. Nije ništa spašeno, samo je prodano još uvijek isto obećanje: kupi ovo i bit ćeš bolji, brži, efikasniji, kreativniji, a možda ćeš i konačno završiti onaj projekt koji čeka na tvom disku od 2021. godine.

Razumijem inženjerski dio priče. Čipovi su doista jebeno impresivni. Tri nanometra, pa dva, pa jedan i pol, tranzistori pakirani kao sardele u konzervi iz Rovinja, a brojke performansi rastu linearno s cijenom i eksponencijalno s marketingom. Ali evo pitanja koje nitko na keynoteu nije postavio: ako je M6 toliko napredan da može procesuirati stotine milijardi parametara lokalno, zašto je Apple istovremeno najveći kupac cloud kapaciteta od svih tehnoloških kompanija na planetu?

To je ona vrsta nelogičnosti koju primijetiš kad si proveo trideset godina u mrežama i serverima, od Kvarner Neta do današnjih dana, i znaš točno kako funkcioniraju stvari kad kamere nisu upaljene. Lokalno računanje je prekrasna priča za privatnost, ali istina je da tvoji podatci i dalje putuju, i dalje se obrađuju, i dalje sjede u nekom data centru u Oregonu ili Irskoj gdje ih netko može pročitati ako baš mora. Razlika je samo u tome što ti sada plaćaš i hardver i cloud — dvostruko naplaćivanje iste usluge, što je poslovni model vrijedan divljenja.

A onda je tu ona druga strana medalje, ona koja se tiče svih nas koji nismo kupili dionicu Applea 2003. godine. Cijene. M5 Ultra u konfiguraciji koja ima smisla košta kao rabljeni automobil, a rabljeni automobil će vjerojatno trajati dulje i manje će te nervirati kad izađe M7 za osam mjeseci. Znam, znam, amortizacija, profesionalni workflow, ROI, sve te riječi koje izgovaraju ljudi koji si mogu priuštiti da ih izgovaraju. Ali postoji li itko tko je stvarno iskoristio puni potencijal M1? M2? M3? M4? Ili je i dalje otvarao Chrome s četrdeset tabova i gledao kako se ventilator pokreće kao mlazni motor?

Naravno da postoji tržište za ovo. Video montažeri koji renderiraju 8K materijale, data znanstvenici koji treniraju lokalne modele, audio inženjeri s projektima koji broje stotine trackova. Ti ljudi postoje i oni će kupiti M6 čim izađe, jer njima vrijeme stvarno jest novac i svaki sat ušteđen na renderu plaća hipoteku. Ali oni čine možda pet posto korisnika. Ostalih devedeset pet posto kupuje vrhunski hardver da bi gledalo Netflix, pisalo mailove i povremeno pokrenulo Excel tablicu koja se ne razlikuje od one iz 2010. godine.

I tu dolazimo do suštine koju tehnološke kompanije nikad neće priznati na keynoteu: prodaja performansi koje ne trebaš je najprofitabilniji oblik trgovine otkad je netko shvatio da može prodati dijamante ženama koje ne idu na balove. Apple to radi bolje od svih, jer je izgradio ekosustav u kojem je stariji čip društveno neprihvatljiv. Ne kažem da je to namjerno i zlonamjerno — to je samo kapitalizam u najčišćem obliku, kao što je i činjenica da restoran prodaje skuplju pizzu s tartufima iako ti je ona obična jednako ukusna.

Hoću reći, sjećam se vremena kada smo imali servere koji su imali manje procesorske snage nego današnji pametni sat, i radili smo s njima stvari koje danas zvuče nemoguće. Toliko godina kasnije, imamo čipove koji mogu procesuirati čitav ljudski genom u sekundi, a koristimo ih da bi nam Instagram bolje predložio reklame za čajeve za mršavljenje. Ta disproporcija između mogućnosti i stvarne upotrebe je najveća prijevara moderne tehnologije, a svi smo, eto, dobrovoljni sudionici.

Neću biti licemjeran — u mojoj ladici leži MacBook koji je koštao više nego što sam platio prvi auto, i koristim ga za stvari koje bi radio i laptop od petsto eura. Možda s malo više ventilatora, ali bi radio. A opet, dio mene razumije zašto ljudi kupuju ove stvari. To nije kupovina alata, to je kupovina osjećaja da si na pravom mjestu u povijesti, da si dio budućnosti koja stiže brže nego što je itko očekivao. I za taj osjećaj, ljudi su oduvijek bili spremni platiti.

M6 i M5 Ultra su inženjerska remek-djela. To nije sporno. Sporno je pitanje što ćemo s njima raditi, i tu odgovor, nažalost, nije ni približno impresivan kao hardver. Ali hej, to je ista priča kao i uvijek: tehnologija nikad nije bila ograničenje. Ograničenje smo uvijek bili mi, s našim malim idejama i velikim apetitima. Novi čip neće to promijeniti. Samo će ubrzati proces dolaska do tog zaključka.

Izvor: apple.com