Mali senzori, velika prevara

Pet startupova u Bruxellesu, koalicija, revidirane direktive, pametniji monitoring. Zvuči kao početak nečeg dobrog, zar ne? Kao da netko napokon shvaća da zrak koji udišemo nije samo pitanje udobnosti nego preživljavanja. Ali kad čuješ riječi "koalicija", "startup" i "Bruxelles" u istoj rečenici, instinkt ti kaže — stani, miriše na nešto skuplje nego što izgleda.

Pet startupova. Pet. U Europi koja ima više od dvadeset tisuća registriranih tvrtki koje se bave čistom tehnologijom, pet ih je došlo na ideju da bi mali senzori mogli biti rješenje za probleme koje veliki senzori nisu riješili u zadnjih trideset godina. Nije da su veliki senzori loši — oni su točni, precizni, kalibrirani, skupi, i strateški postavljeni na mjesta gdje je zrak uvijek malo ljepši nego u stvarnosti. To je fora s državnim monitoringom: mjeriš tamo gdje ti odgovara da bude čisto, pa onda izvještaj EU-u izgleda kao da dišemo u Švicarskoj, a ne u Zagrebu, Rijeci ili Splitu.

Sada dolaze mali senzori. Jeftini. Pametni. Povezani na internet. Koji će, eto, biti srce nove politike čistog zraka. I to je, na papiru, odlična ideja. Na papiru. U stvarnosti, mali senzori su poput onih jeftinih pametnih satova koji ti kažu da si prešao deset tisuća koraka dok si sjedio u autu i čekao na semaforu. Imaju marginu greške koja je, blago rečeno, fleksibilna. Ako ih staviš pored referentnog instrumenta, pokazivat će dvadeset posto više ili manje, ovisno o tome je li baš taj dan puhao vjetar ili je netko u blizini pržio roštilj.

Ali to nije problem, kažu startupovi. Bit će algoritam koji korigira. Bit će umrežavanje koje kalibrira. Bit će AI koji uči. Bit će, bit će — uvijek je nešto na putu, uvijek je neki softver koji će riješiti hardverski problem. Zvuči poznato? Kao kad ti je Windows rekao da će sljedeće ažuriranje riješiti sve probleme, a ti si na kraju platio novi laptop. Isto je i ovdje — samo što je ulog veći od stotinu dolara za novi SSD.

Jer kad netko kaže "stavimo male senzore u centar politike", to zapravo znači: "mjerit ćemo više, ali lošije, i onda ćemo podatke tumačiti tako da ispadne da smo nešto napravili". To je klasični europski manevar: umjesto da riješiš problem — izgradiš sustav koji ga mjeri na način koji ti odgovara. I onda na sljedećem summitu kažeš: "Imamo najgušću mrežu senzora na svijetu, napravili smo iskorak." A građani i dalje kašlju.

Naravno, postoje i dobri primjeri. U Nizozemskoj, odakle ja gledam ovaj cirkus, lokalne su vlasti postavile senzore po čitavom Amsterdamu i spojile ih s podacima iz bolnica. I što se dogodilo? Otkrile su da djeca koja žive uz autoput imaju deset posto manji kapacitet pluća od onih iz centra. I što su napravili? Ograničili su brzinu na osamdeset na A10. I senzori su pali. I sad su na A10 opet devedeset, jer — eto — senzori nisu bili baš toliko točni. Koji kurac.

Mali senzori su savršen alat za političare koji žele pokazati da nešto rade, a zapravo rade samo ono što je jeftino i fotogenično. Pet startupova u Bruxellesu, rukovanja, press konferencije, logo na prezentaciji, možda i neki EU logo pored. I svi su sretni. Startupovi su dobili financiranje, Bruxelles je dobio narativ, a građani su dobili još jedan uređaj koji će im na mobitelu pokazivati da je zrak loš — kao da to već ne znaju po mirisu i kašlju.

Jer problem nije u mjerenju. Problem je u akciji. Znamo točno koje su čestice otrovne, znamo odakle dolaze, znamo tko ih ispušta, znamo koliko košta njihovo smanjenje. Znamo sve. Ali ne želimo platiti cijenu. Jer smanjenje onečišćenja znači: zatvori termoelektranu, kazni tvornicu koja pušta noću, zabrani kamione u centru, uvedi naplatu ulaska u grad, subvencioniraj javni prijevoz, makni dizelaše s ceste. To je skupo, nepopularno i politički rizično.

Zato je puno lakše reći: "Evo, stavit ćemo senzor na svaki semafor, i bit ćemo najpametniji grad u Europi." Jer senzor ne traži ništa od tebe. On samo šalje podatke. A podatke možeš tumačiti kako god hoćeš. Možeš ih čak i ne koristiti. I tako godinama. I nitko neće primijetiti, jer svi gledaju u dashboard s lijepim bojama i pokretnim grafikonima.

Ljepota ovog modela je u tome što je savršeno samoodrživ. Startupovi prodaju senzore, gradovi kupuju senzore, konzultanti pišu izvještaje o senzorima, EU financira senzore, a zrak ostaje taj. Svi su zaposleni, svi su plaćeni, svi su sretni. Samo djeca u dječjim vrtićima uz Savsku cestu i dalje imaju astmu. Ali tko će to mjeriti? Pa — mali senzori. A oni su, eto, pokazali da je zrak u prosjeku zadovoljavajući, ako gledaš dnevni prosjek i izuzmeš špice.

I onda dođe netko pametan i kaže: "Ali trebaju nam i veliki senzori za kalibraciju, trebaju nam standardi, treba nam neovisna verifikacija." A startupovi kažu: "Naravno, to je u planu, to je faza dva, to je sljedeći krug financiranja." I tako se vrti. I dok se vrti, zrak se ne mijenja.

Nije da su startupovi zli. Oni su racionalni. Oni rade ono što tržište traži. A tržište, nažalost, ne traži čist zrak. Tržište traži rješenje koje izgleda kao da rješava problem, a ne košta previše i ne dira postojeće strukture moći. I to su startupovi i dali. Mali senzori. Pametni. Povezani. Potpuno beskorisni bez političke volje koja ih prati.

Zato ću sjediti ovdje u Amsterdamu, popiti još jedan Negroni, i gledati kako se Bruxelles priprema za još jedan krug financiranja, još jednu konferenciju, još jednu koaliciju. A zrak će biti taj. Jer nije problem u mjerenju. Problem je u tome što znamo točno što treba napraviti, ali nemamo muda to napraviti. I dokle god je to tako, pet startupova, petsto startupova, pet tisuća startupova — svejedno je. Bit će taj zrak. Ista priča. taj kašalj.

Izvor: tech.eu