Matematikom se više ne bave matematičari

Prva pomisao svakog normalnog čovjeka koji čuje da će AI dokazivati matematičke teoreme je: super, neću morati učiti za ispit iz analize. Druga pomisao, koja dolazi otprilike tri sekunde kasnije, je: koji kurac će onda meni trebati fakultet? Jer ako stroj može provjeriti i rekonstruirati dokaz, a ti samo trebaš znati postaviti pitanje na način koji stroj razumije, onda se cijela ideja matematičkog obrazovanja svodi na to da naučiš kako se s mašinom razgovara. Nije li to isto ono što smo radili kad smo programirali? Samo sad više ne pišeš kod — pišeš prirodni jezik koji mašina interpretira kao kod. Razlika je u tome što prirodni jezik ima više rupa nego švicarski sir, a mašina ih ne vidi jer nema smisla za ironiju. Pedeset godina smo gradili sustav u kojem je čovjek bio najvažnija karika — intuicija, kreativnost, onaj trenutak kad iz vedra neba shvatiš da je rješenje negdje gdje ga nitko nije tražio. A sad nam netko kaže da je ta karika zapravo usko grlo. Da je ljudski mozak prespor, previše sklon pogreškama i previše ovisan o tome je li ti je jutarnja kava bila dovoljno jaka. I u pravu je. Jebote, u pravu je. Ali to ne znači da je rješenje izbaciti čovjeka iz procesa. To znači da trebaš promijeniti proces tako da čovjek i mašina rade zajedno, a ne jedan umjesto drugog. Evo gdje stvar postaje zanimljiva. Automatski provjerači dokaza ne samo da provjeravaju tvoj rad — oni ti, u procesu, sugeriraju korake koje si propustio. Oni su kao onaj kolega s faksa koji je uvijek sjedio do tebe i šaptao: "Pazi, tu ti fali jedan uvjet." Samo što ovaj kolega nikad ne spava, nikad nije umoran i nikad ne traži da mu pozajmiš bilješke. I to je odlično za brzinu i preciznost. Ali što se događa s onim dijelom matematike koji nije provjerljiv? S onim dijelom koji je više umjetnost nego znanost? S onim trenutkom kad matematičar kaže: "Ne znam zašto, ali osjećam da je ovo točno" — i onda provede tri godine dokazujući da je osjećaj bio točan? Taj dio ne možeš automatizirati. Jer intuicija nije algoritam. Evo hipotetskog scenarija koji me drži budnim noću. Recimo da imaš problem koji je toliko velik da ga nitko od ljudi ne može riješiti u jednom životnom vijeku. AI ga razbije na komade, riješi svaki komad, i složi natrag. Rezultat je točan. Ali nitko od ljudi ne razumije kako je došao do tog rezultata. Jer je proces bio predug, previše grananja, previše međukoraka koje je stroj proizveo, a čovjek nije u stanju pratiti. I sad imaš točan teorem koji nitko ne razumije. To je kao da imaš savršeno mapiran genom, ali ne znaš što koji gen radi. Znanje postoji, ali je nedostupno. I to je, na neki način, gore nego da teorema nema. Sjećam se kad smo 1996. postavljali prvi server za Kvarner Net. Bilo je to u doba kad si router morao sam sastaviti od dijelova koje si naručio iz Njemačke, a dokumentacija je bila na njemačkom koji si jedva razumio. Svaki problem si rješavao ručno, jer nije bilo alata koji bi to napravio umjesto tebe. I upravo zato si razumio kako sustav funkcionira — od fizičkog sloja do aplikacije. Danas imaš alate koji ti automatski konfiguriraju mrežu, ali kad pukne, ne znaš zašto. Isto će se dogoditi s matematikom. Imat ćeš alate koji dokazuju teoreme, ali kad trebaš objasniti zašto je teorem točan — šutnja. Jer je objašnjenje predugo, prekomplicirano i zapisano u formatu koji samo drugi stroj razumije. I tu dolazimo do pitanja koje nitko ne postavlja, a trebao bi: kome zapravo treba matematika koju samo stroj razumije? Ako je svrha matematike da opisuje stvarnost na način koji ljudi mogu koristiti — za inženjerstvo, fiziku, ekonomiju, bilo što — onda je tajna matematika beskorisna. Jer je ne možeš primijeniti ako je ne razumiješ. Možeš, naravno, vjerovati stroju na riječ. I to je ono što ćemo vjerojatno raditi. Vjerovat ćemo stroju na riječ, kao što vjerujemo kalkulatoru da je 2+2=4, iako većina ljudi ne zna kako kalkulator to izračuna. Razlika je u tome što kalkulator radi jednostavne stvari. AI će raditi stvari koje su toliko kompleksne da ih ne možeš provjeriti ni ako hoćeš. I to je ta tanka linija između alata i boga. Evo što me najviše zabrinjava u cijeloj ovoj priči. Ne riječ je o tome hoće li AI zamijeniti matematičare. riječ je o tome da će matematika postati crna kutija. I to ne zato što je netko zlonamjeran, nego zato što je to jedini način da se nosimo s kompleksnošću problema koje pokušavamo riješiti. Klimatske modele, proteinsko savijanje, optimizaciju opskrbnih lanaca — sve su to problemi koji su preveliki za ljudski mozak. AI je jedini način da ih riješimo. Ali cijena je da prestajemo razumjeti vlastite alate. I to je, na neki način, povratak u srednji vijek, kad su ljudi vjerovali da munje stvara bog, jer nisu imali objašnjenje. Sad ćemo vjerovati da teoreme dokazuje AI, jer nemamo objašnjenje. Samo što sad znamo da je AI napravljen od koda, a ne od munja. Ali to ne mijenja puno. I tako smo došli do točke u kojoj je najpametniji čovjek na svijetu postao evangelist za alat koji će, , učiniti njegov posao nepotrebnim. Ne zato što je glup, nego zato što je dovoljno pametan da vidi da je alternativa gora. Jer alternativa je da ostanemo zaglavljeni na problemima koje ne možemo riješiti, dok svijet oko nas nastavlja gorjeti. Doslovno. I zato ćemo prihvatiti AI kao suradnika, pa makar nas koštao razumijevanja. Jer je cijena nerazumijevanja i dalje niža od cijene nerješavanja problema. A to je, na kraju krajeva, jedina matematika koja nam je ikad trebala.

Izvor: quantamagazine.org