Maturanti su razrednici kupili auto

Jer kad šesnaest sedamnaestogodišnjaka, koji nemaju ni stalna primanja ni bankovni kredit, skupi dovoljno novca da profesorici kupe automobil, to nije samo gesta. To je optužnica. To je tihi, kolektivni vrisak generacije koja je shvatila da je jedina institucija koja ih nije izdala — njihova razrednica. Nije bilo lako, kažu. Naravno da nije. Jer nije lako ni na vrijeme stići na prvi sat kad ti bus ne dolazi, a roditelji rade dvije smjene. Nije lako ni izdržati sustav u kojem su profesori pregorjeli, programi zastarjeli, a oprema iz devedesetih. I onda dođe jedna osoba koja to radi s razlogom. I klinci to prepoznaju. I odluče joj platiti — ne ono što škola nije, nego ono što bi trebala biti.

Zamislite trenutak u kojem tinejdžeri odvajaju od džeparca, od studentskih poslova, od roditeljskih kuna koje su ionako rijetke, da bi kupili auto nekome tko ih uči. Ne da bi kupili patike, ne da bi otišli na more, nego da bi nagradili trud. To je toliko bizarno u kontekstu današnjeg vremena da zvuči kao urbana legenda. Ali dogodilo se. U Zadru. U školi koja zove Tehničkom. I dok mediji to prodaju kao toplu priču za kraj školske godine, ja u tome vidim nešto puno dublje — generaciju koja je umorna od praznih obećanja i koja je odlučila preuzeti stvar u svoje ruke. Jer sustav ne radi. Jer ministarstva šalju cirkularna, a škole šalju molbe. Jer je jedina valuta koja vrijedi — čovjek.

E sad, mogli bismo ovdje stati i reći kako je to lijepo i dirljivo i kako su klinci dobri. I bilo bi. Ali ne bi bilo iskreno. Jer ova priča je, u svojoj srži, o onome što nedostaje. O pukotinama u sustavu koje klinci krpaju vlastitim novcem. O tome kako je jedina nagrada koju dobar profesor dobije — milostinja od učenika. Jer država ne nagrađuje izvrsnost. Država nagrađuje staž. I političku podobnost. I tišinu. A Nina Lučić, očito, nije šutjela.

Nije šutjela kad je trebalo objasniti zašto je fizika važna, iako klinci misle da će im trebati samo TikTok. Nije šutjela kad je trebalo ostati do šest navečer da pomogne nekome tko ne razumije. Nije šutjela kad je trebalo reći: "Možeš ti to." I zato su joj klinci kupili auto. Jer je jedina stvar koju su mogli — platiti. Jer je jedini jezik koji sustav razumije — novac. I oni su ga dali. Ne državi, ne ministarstvu, nego osobi koja je zaslužila.

I sad će netko reći: "Ma to je samo jedna priča, nema potrebe dramatizirati." Ali nije. To je simptom. To je onaj trenutak kad shvatiš da je jedini način da zahvališ nekome tko te naučio nečemu — da mu platiš automobil. Jer ga sustav neće. Jer mu plaća ne raste. Jer mu se trud ne vrednuje. Jer je jedina satisfakcija u prosvjeti — unutarnja. I klinci su to shvatili. I odlučili su eksternalizirati tu satisfakciju. Na najkonkretniji mogući način.

Zamislite samo što bi se dogodilo da svaki dobar profesor u Hrvatskoj dobije automobil od svojih učenika. Bankrotirali bismo kao država. Ali ne zato što su klinci darežljivi, nego zato što je dobrih profesora malo. Jer ih sustav melje. Jer ih birokracija ubija. Jer ih platežna moć tjera van. I oni koji ostanu — ostaju jer vole. I zato ih klinci vole nazad. I zato im kupuju aute.

I dok čitam komentare ispod te vijesti, vidim ljude koji pišu "svaka čast", "bravo", "ponosni smo". I to je u redu. Ali treba reći i ono što se ne govori — da je ovo sramota za sustav. Da je ovo priznanje da škola ne funkcionira. Da su klinci morali uzeti stvar u svoje ruke jer institucije nisu. I to je ono što boli. Ne gesta, nego kontekst.

Jer da je sustav funkcionirao, ova vijest ne bi bila vijest. Bila bi normalnost. Bila bi očekivana. Ali nije. Ona je iznimka. I to je problem. Jer kad je iznimka postati vijest, onda je pravilo — sranje. I to je ono što bi trebali zapamtiti. Ne koliko su klinci dobri, nego koliko je sustav loš da je ovakva gesta uopće potrebna.

I na kraju, ostaje pitanje: što će se dogoditi s Ninom Lučić sljedeće godine? Hoće li dobiti povišicu? Hoće li dobiti priznanje? Hoće li dobiti podršku? Ili će i dalje biti samo profesorica kojoj su učenici kupili auto jer je jedina stvar koju su mogli — platiti. Jer je jedina valuta koja vrijedi u ovom sustavu — novac. I to je najtužnije od svega.

Jer smo došli do točke u kojoj klinci moraju plaćati da bi netko bio dobar prema njima. I to nije lijepa priča. To je optužnica. I to je ono što bismo trebali zapamtiti.

Izvor: riportal.net.hr