Međunarodni dan u školi u Opatiji

Dok jedna grupa djece u Opatiji kuša tajlandsku juhu i uči reći “hvala” na filipinskom, u drugom dijelu Hrvatske neka druga djeca vjerojatno uče da je svijet opasan, da su imigranti prijetnja i da je jedina kultura koja vrijedi ona koja počinje i završava na njihovom ulazu u zgradu. I to je, jebote, savršena ilustracija svega što ne valja s ovom državom.

Organizirati Međunarodni dan u školi nije samo dobra ideja. To je, u svijetu koji se ubrzano zatvara u nacionalne kvartove i etničke gete, gotovo politički čin. Zamislite: klinci od sedam do četrnaest godina, umjesto da bulje u ekran i uvjeravaju se da je TikTok algoritam jedini izvor istine o svijetu, dobiju priliku probati hranu iz Kine, čuti kako zvuči tajlandski jezik i shvatiti da djeca u Bosni ne jedu ništa bitno drugačije od njih. Zvuči jednostavno. Nije. Jer to zahtijeva roditelje koji su spremni donijeti lonac domaćeg jela umjesto da pošalju novac za prilog, učitelje koji razumiju da obrazovanje nije samo prenošenje činjenica nego i izgradnja perspektive, i školu koja vjeruje da je svijet veći od jedne ulice.

I tu dolazimo do dijela koji boli. Jer dok ta škola u Opatiji ulaže trud da djecu nauči da je različitost normalna, u paralelnom svemiru hrvatskog obrazovnog sustava imamo situaciju u kojoj se učenici uče da je jedini vrijedan oblik kulture onaj koji se može zatvoriti u folklorne večeri i političke govore. Kao da je kultura nešto što se konzumira u posebnim prilikama, a ne nešto što se živi svaki dan. Kao da je razumijevanje drugih civilizacija luksuz koji si možemo priuštiti tek kad riješimo “važnija” pitanja — kao što su, recimo, hoće li se u školi učiti o Domovinskom ratu na način koji neće uvrijediti nikoga, osim možda istine.

Pedagoški gledano, ovakvi dani su čista forenzika. Dijete koje u sedmoj godini proba kineske knedle i čuje da se na filipinskom kaže “salamat” neće nužno postati kozmopolita, ali će u svojoj glavi izgraditi mali most. Most koji će mu, kad za deset godina netko počne pričati o “opasnosti od migranata” ili “ugrozi hrvatskog identiteta”, omogućiti da pomisli: “Čekaj malo, upoznao sam djecu iz tih zemalja. Bili su normalni. Njihove su mame kuhale bolje nego moja.” I taj trenutak sumnje je, u svijetu u kojem algoritmi grade zidove brže nego bilo koja vlada, jedina istinska obrana od populizma.

Ali naravno, ovo nije samo priča o djeci i kulturi. Ovo je priča o resursima. Jer dok jedna škola u Opatiji uspijeva organizirati ovakav događaj, deset drugih škola u Hrvatskoj nema novca za osnovne higijenske potrepštine u WC-ima. Dok roditelji u Opatiji donose domaće specijalitete, roditelji u nekim drugim sredinama razmišljaju hoće li imati za kruh do kraja mjeseca. I to nije kritika Opatije — to je kritika sustava koji dopušta da ovakve stvari budu iznimka, a ne pravilo. Sustava koji tretira obrazovanje kao trošak, a ne kao investiciju. Sustava u kojem je Međunarodni dan u školi vijest vrijedna članka, a ne standardna praksa.

Pogledajmo brojke. Hrvatska izdvaja za obrazovanje oko 4,5% BDP-a, što je ispod prosjeka EU-a koji je blizu 5%. To nije dramatična razlika, ali se osjeti u svakodnevici. U školama koje nemaju novca za radne materijale, u učiteljima koji rade dva posla da bi preživjeli, u sustavu koji nagrađuje administrativno poslušnost umjesto kreativnost. I onda se čudimo zašto su naši klinci, kad izađu iz škole, često nesposobni funkcionirati u multikulturalnom okruženju. Nisu krivi oni. Kriv je sustav koji ih nije naučio da je svijet velik, a ne zastrašujući.

Ono što je posebno zanimljivo u cijeloj priči jest činjenica da ovakvi događaji ne zahtijevaju ogromne budžete ili EU fondove. Trebaju roditelje koji su spremni sudjelovati, učitelje koji su spremni organizirati i ravnatelje koji su spremni reći: “Zašto ne?” Trebaju ljude koji razumiju da obrazovanje nije samo prenošenje znanja, nego i izgradnja karaktera. I trebaju, nažalost, i medije koji će o tome pisati kao o nečemu normalnom, a ne kao o iznimci vrijednoj divljenja.

Jer evo u čemu je stvar: Međunarodni dan u školi u Opatiji nije vijest. Trebao bi biti rutina. Trebao bi biti jedan od onih događaja koje škole organiziraju svake godine, bez da itko digne obrvu. Činjenica da je ovo članak na portalu govori više o stanju u hrvatskom obrazovanju nego bilo koja analiza PISA testova. Govori da smo kao društvo normalizirali provincijalnost. Da smo prihvatili da je jedina kultura vrijedna spomena ona koja se može zatvoriti u etno-selo i prodati turistima. Da smo zaboravili da je Hrvatska oduvijek bila raskrižje, a ne zid.

I dok klinci u Opatiji uče da je svijet šareno mjesto puno zanimljivih ljudi i ukusne hrane, negdje drugdje klinci uče da je svijet opasno mjesto puno prijetnji i neprijatelja. I pitanje je samo koju će grupu društvo nagraditi. Hoćemo li slaviti one koji grade mostove, ili one koji grade zidove? Hoćemo li podržati škole koje ulažu u razumijevanje, ili one koje ulažu u strah? Hoćemo li, jednom davno, shvatiti da je jedina istinska patriotska dužnost odgojiti djecu koja su sposobna razumjeti svijet, a ne samo braniti svoje dvorište?

Međunarodni dan u Opatiji je prošao. Djeca su pojela knedle, naučila nekoliko riječi na stranim jezicima i vjerojatno se dobro zabavila. Sutra će se vratiti u redovnu nastavu, gdje će opet učiti o povijesti kao nizu bitaka i geografiji kao skupu granica. Ali jedan mali most je izgrađen. I to je, u svijetu koji se ruši na dnevnoj bazi, više nego što mnogi uspiju.

Jedina konstanta u obrazovanju je sposobnost djece da nas iznenade — ako im damo priliku.

Izvor: fiuman.hr