Meta gradi operativni sustav za humanoide. Propustila je mobitel.

Deset godina je trebalo da shvate što im je pred nosom cijelo vrijeme: čovjek ne želi bolju kameru, većeg ekrana, tanje kućište. Čovjek želi da mu netko drugi nosi sranje. I eto rješenja — robot koji hoda na dvije noge, diše ti za vratom, kuha kavu i pita te kako si dok ti piškiš u lavor jer si preumoran da dođeš do wc-a. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Operativni sustav za humanoide je logičan sljedeći korak za kompaniju koja je već pokušala kupiti ljudsku pažnju, emociju, identitet, društveni život i privatnost. Sad žele i tvoje tijelo. Ili barem ono što će ga zamijeniti kad više ne budeš produktivan. Jer eto, metafora je predosjetljiva: ti si hardver. Tvoje tijelo je periferija koja se kvari. A oni grade softver koji će pokretati nasljednika.

Pedeset milijardi dolara je cijena koju je industrija spremna platiti za iluziju da je netko shvatio ljudsku prirodu. A ljudska priroda je, gle čuda, ista kao i prije sto tisuća godina — želiš da ti netko drugi obavi posao, a ti dobiješ zasluge. Samo što sad taj posao ne obavlja rob, već algoritam koji ti se smiješi dok ti uzima podatke o otkucaju srca, temperaturi prostorije i tome koliko si dugo buljio u frižider prije nego što si odustao i naručio pizzu.

Ako je netko mislio da je problem s društvenim mrežama bio u tome što su ti kradene vrijeme i pažnja, dobrodošao u drugi čin. Sad ti se krade i hodanje. I kuhanje. I briga o djeci. I šetnja psa. I onaj osjećaj kad sam napraviš nešto, pa makar i loše, ali tvoje. Jer gle — ako robot može napraviti tvoj posao, zašto bi ga ti radio? A ako ga ne radiš, zašto bi postojao? To je pitanje koje operativni sustav za humanoide ne postavlja. On ga rješava tako što te čini suvišnim prije nego što ga stigneš postaviti.

Industrija humanoidea ima jedan problem koji nikako ne želi priznati: nema pojma što će ljudi raditi kad roboti obave sve. I zato grade operativne sustave koji su zapravo zatvoreni krugovi — ti ne upravljaš robotom, robot upravlja tobom. On ti kaže kad da jedeš, kad da spavaš, kad da izađeš van. Kao Siri, ali s nogama. Kao Google Assistant, ali sa šakama koje mogu otvoriti vrata. Kao tvoja mama, ali bez krivnje.

Podsjeća me na davne dane Kvarner Neta, kad smo mislili da je internet rješenje za sve. Daj čovjeku brzu vezu i on će postati prosvijetljeni građanin svijeta. Nije. Postao je konzument koji plaća pretplatu za pravo da bude targetiran, profiliran i konvertiran. Ista priča, samo sad s robotom koji hoda. Daj čovjeku humanoide i on će prestati hodati. Daj mu operativni sustav i on će prestati misliti. Daj mu sve i on će prestati biti išta osim korisnika.

A što je najgore — platit će za to. Pretplata mjesečno, otkazivanje samo uz pisanu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika i tri mjeseca unaprijed. Jer naravno. Kad si jedini diler u kvartu, etika je luksuz koji si ne možeš priuštiti. A eto, i etika košta.

Tehnički gledano, operativni sustav za humanoide je fascinantan inženjerski podvig. Realtime senzorska fuzija, prediktivno planiranje pokreta, prirodna obrada jezika u hodu, adaptivno učenje iz okoline — sve to skupa u paketu koji troši manje struje nego sušilo za kosu. Ali tehnička fascinacija je uvijek bila dimna zavjesa za ono što se stvarno događa: koncentracija moći u rukama ljudi koji ne znaju što će s njom, osim da je iskoriste da dobiju još više.

Jer pitanje nije može li robot skuhati kavu. Može. Pitanje je tko kontrolira recept. Tko odlučuje koju kavu ćeš piti. Tko zna da si zadnja tri tjedna pio istu, i tko ti šalje notifikaciju da je vrijeme za promjenu jer ti podaci o otkucaju srca pokazuju blagi porast anksioznosti. Nije briga. Je. Prodaja.

I tako smo došli do točke u kojoj je najveća svjetska platforma za društvene mreže odlučila da joj je sljedeći korak izgradnja tijela. Ne svog — tvog. Ili onog koje će te zamijeniti. Jer eto, u svijetu u kojem je pažnja postala valuta, tijelo je samo još jedan kanal. Kanal za dostavu reklama. Kanal za prikupljanje podataka. Kanal za kontrolu.

A najgore od svega je što će upaliti. Ljudi će kupiti robota koji im kuha kavu, pomaže djeci oko zadaće, podsjeća ih na termine i mazi ih po glavi kad su tužni. I bit će sretni. Dok ne shvate da je robot jedino biće u kući koje ih stvarno sluša. I dok ne shvate da su platili pretplatu za pravo da budu sami, ali okruženi pažnjom. Kao i uvijek. Samo sad s nogama.

Budućnost je stigla. Donijela je operativni sustav. I račun.

Izvor: thenextweb.com