Microsoft se oslobodio OpenAI-ja za lov na superinteligenciju

Trinaest milijardi dolara je puno novca za vezu koja je, ispostavilo se, više ličila na loš brak nego na strateško partnerstvo — onaj gdje jedna strana pere suđe, plaća režije i misli da je to ljubav, dok druga šutke pakira kofere i čeka pravi trenutak za bijeg.

Sada je, navodno, došao taj trenutak. Microsoftov AI šef je izašao pred javnost s izjavom da su kompaniju "oslobodili" iz partnerstva s OpenAI-jem kako bi mogla samostalno juriti superinteligenciju. Što je, u prijevodu s korporativnog na ljudski, otprilike jednako vjerodostojno kao kad ti cura kaže "treba mi malo prostora" dok već ima spakiran kufer i kartu u jednom smjeru.

Jer, gle čuda, ta ista kompanija koja je sad "oslobođena" uložila je tih trinaest milijardi, izgradila cijeli svoj Copilot ekosustav na tuđoj tehnologiji, i u javnosti se predstavljala kao da su oni i OpenAI jedna sretna obitelj koja zajedno ruča nedjeljom. A sad odjednom — slobodni smo, idemo sami, superinteligencija nas čeka.

Podsjeća me na ekipu iz devedesetih koja je instalirala Windows NT servere i mislila da su postali sistem inženjeri. Ista logika: kupiš tuđe rješenje, zalijepiš svoj logo, i prodaješ priču da si ti izumio toplu vodu. Samo što sad umjesto NT servera imamo modele koji gutaju megavate i pišu pjesme u stilu Tuđmana.

A superinteligencija? Taj termin je postao korporativna mantrica kojom se opravdava svaki trošak, svaka neuspjela inicijativa, svaki put kad netko potroši pola milijarde na trening modela koji još uvijek ne zna razlikovati činjenicu od halucinacije. Superinteligencija je sveti gral koji se uvijek pomiče — ko zna, možda je Microsoft odlučio da će je lakše dosegnuti bez partnera koji im je dosad bio jedini razlog zašto su uopće u igri.

I tu dolazimo do suštine: kad čuješ da se netko "oslobodio" nečega u tech industriji, to obično znači da je dogovor o podjeli profita postao prekompliciran, da je netko tražio veći komad kolača, ili — najčešće — da je jedna strana shvatila da je druga pametnija i da ne želi dijeliti budućnost s nekim tko bi mogao postati suvišan. Oslobođenje u Silicijskoj dolini nema nikakve veze s emancipacijom. Ima veze s marginama.

Ako je Microsoft doista "oslobođen", zašto su onda uložili tih trinaest milijardi? Zašto su dopustili da cijela njihova AI strategija bude vezana za jednu kompaniju koja je, usput rečeno, nastala kao neprofitna organizacija? Zato što je, u trenutku kad su ulazili u taj brak, OpenAI bio jedina igra u gradu koja je imala nešto što Microsoft nije mogao sam napraviti — a to je stvarna, funkcionalna AI tehnologija koja nije izgledala kao produženi vic.

Sad, kad su modeli postali robna široke potrošnje, kad svaki startup s dovoljno GPU jedinica može trenirati nešto što liči na GPT, Microsoft je odlučio da je vrijeme za samostalni lov. Pametno. Ali cinično do srži. Jer to nije oslobođenje. To je priznanje da su platili previše za nešto što su mogli dobiti jeftinije, i sad pokušavaju spasiti obraz.

A superinteligencija? To je samo još jedan buzzword kojim će opravdati sljedećih deset milijardi potrošenih na servere koji će grijati Sjeverno more. Dok to ne postane stvarnost, ostat ćemo s Copilotom koji ti sredi inbox i napiše mail šefu da si bolestan. Što je, priznajmo, korisno. Ali nije baš superinteligencija.

Možda je pravo pitanje: koga su točno oslobodili? Microsoft od OpenAI-ja, ili dioničare od iluzije da je ovo partnerstvo ravnopravnih? Jer kad jedna strana uloži trinaest milijardi, a druga isporuči tehnologiju bez koje prva ne može — to nije brak. To je otkupnina. I sad su navodno slobodni. Samo što su platili otkupninu, a taoci su im i dalje u rukama konkurencije.

Ali hej, superinteligencija je na vidiku. Samo je pitanje vremena, para i još nekoliko hiljada NVIDIA čipova. A dotad, nastavljamo se praviti da je ovo revolucija, a ne samo skupa nadogradnja autocompletea s boljim marketingom.

Izvor: venturebeat.com