Milanović odbio suglasnost za veleposlanika Izraela: Što to zapravo znači?

Osamdeset i osam posto hrvatskih građana vjerojatno nema pojma tko je predloženi veleposlanik Izraela, kao ni zašto bi ga njegov domaćin trebao primiti, ali to ne sprečava predsjednika da svojim potezima izaziva vrtlog političkih reakcija. “Nije dobio, niti će dobiti moju suglasnost” — izjava koja zvuči kao da je izvučena iz najnovijeg hollywoodskog trilera, a ne iz ureda šefa države. I tako, dok se svijet bavi ozbiljnijim problemima, poput globalnog zatopljenja i rasta cijena energenata, naš predsjednik odlučuje zaštititi čast domovine od potencijalnog vojnog atašea koji, čini se, nije u skladu s njegovom vizijom.

Priznajte, nije li pomalo apsurdno da se Hrvatska, zemlja koja se bori s vlastitim problemima poput iseljavanja, korupcije i jalovih političkih prepucavanja, odlučuje boriti protiv izraelske diplomacije? Da, čini se da je to novi trend — odjednom, svi su postali stručnjaci za bliskoistočnu politiku. Nije bitno što se u stvarnosti događa na tom komadiću zemlje gdje svaki dan netko umire zbog političkih nesuglasica. Nema veze što se ljudi bore za osnovna ljudska prava. Učimo povijest, ali učimo je na način koji nam odgovara.

Zoran zna kako skrenuti pažnju. Mislite da je ovo njegov način da skrene fokus s domaćih problema? Ili možda želi postati novi glas za one koji se osjećaju zapostavljenima? Čisto sumnjam. Ovdje se radi o nečemu dubljem. O političkim poenima, o igri moći u kojoj se često zaboravlja da je osnovna svrha politike zapravo služiti narodu. Umjesto toga, mi gledamo kako se igraju igre na visokom nivou, gdje se politički bodovi skupljaju kao zlatnici u video igrici.

Bajke o odvratnosti izraelske politike padaju na plodno tlo domaćih apokaliptičara. U tom ludilu, zaboravlja se da je diplomacija, ako je ikad postojala, zapravo igra koja zahtijeva više od povika i kritika. Potrebna je strategija. Iako, tko može očekivati strategiju od onih koji se skrivaju iza svojih vlastitih egoističnih agendi?

Naravno, nema tog političara koji ne bi volio sjediti na visokom konju pred kamerama, izjavljujući kako je on taj koji štiti moral i čast naroda. Ali, da li je Milanović zaista spreman suočiti se s posljedicama ove svoje odluke? Hoće li ga netko pitati zašto se više fokusira na odbijanje veleposlanika nego na stvarne probleme u zemlji? Jer, kad bolje razmislite, od kada to Hrvatska ima luksuz da bira svoje veleposlanike na temelju osobnih uvjerenja predsjednika?

Pitanje je li ovo politička igra ili ne, ostavljam ljudima da sami odluče. Ali jedno je sigurno — dok se mi ovdje igramo diplomacije na visokom nivou, ljude u Gazi, Izraelu i širom svijeta svakodnevno koštaju ljudski životi. I dok se mi prepiremo o tome tko bi trebao biti naš veleposlanik, postoji li netko tko će uistinu preuzeti odgovornost za sve ono što se događa izvan naših granica?

Milanović se čini kao vitez u sjajnom oklopu, ali pitanje je — tko ga je zapravo poslao u ovu borbu? Da li je on doista naš predstavnik ili je samo još jedan igrač u ovoj globalnoj političkoj igri? Jer, kad se sve sabere i oduzme, u ovoj igri ima samo pobjednika — a to nikad nije običan čovjek.

I tako, dok čekamo da se situacija razvije, možda bismo trebali preispitati vlastite stavove. U redu je biti nacionalist, ali je li u redu zaboraviti da živimo u svijetu gdje naši postupci imaju posljedice? I ne samo za nas, nego i za ljude koji nisu toliko privilegirani da imaju predsjednika koji brani njihove interese.

Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: riportal.net.hr