Minea u Exportdrvu: trash party kao kulturni vrhunac tjedna

Petak navečer, Exportdrvo, Minea. Trash party. I to najveći u Hrvatskoj. Ako si pomislio da je ovo početak loše šale o devedesetima koji su se vratili kao kulturni program, sjedni — nisi ni blizu. Ovo je ozbiljna stvar. Ozbiljnija od većine onoga što se u ovom gradu događa pod krinkom kulture, umjetnosti ili bilo čega što nosi prefiks "pametni".

Jer evo ga: brend koji se zove Taking The Trash Out, koji je svoje ime uzeo doslovno, pa je organizirao partije u Zračnoj luci Pleso, na Zagrebačkom Velesajmu, na mjestima gdje normalni ljudi obavljaju poslove ili čekaju na let koji kasni, sada dolazi u Rijeku. I dovodi Mineu. Cijela stvar miriše na ironiju koja je toliko gusta da bi je mogao rezati nožem za kruh iz pekare na Žabici.

Pogledajmo što imamo: prostor koji je nekad bio drvna industrija, danas je kulturni centar. U njega dolazi pjevačica koja je obilježila devedesete s pjesmama koje su svi znali napamet, ali bi se malo zacrvenili da su morali priznati da ih slušaju. I cijela stvar se zove — izvadi smeće. Ne možeš izmisliti bolju metaforu za stanje duha u kojem se nalazimo.

Jer koji kurac je zapravo "trash" u ovom kontekstu? Je li to glazba koju su generacije odbacile kao previše komercijalnu, pa sad doživljava renesansu kroz ironični filter? Ili je to sam koncept da se netko bog zna koliko truda, para i logistike ulaže u organizaciju događaja koji se eksplicitno naziva smećem? Ili je to publika koja dolazi s namjerom da se zabavlja uz nešto što je etiketirano kao otpad, ali zapravo uživa iskrenije nego na bilo kojem "ozbiljnom" koncertu?

Dijagnoza je jasna: živimo u vremenu gdje je ironija postala jedini iskreni oblik izražavanja. Nitko više ne može reći "volim ovu pjesmu" bez da doda "ali znam da je loša". Nitko ne može priznati da uživa u nečemu bez distance. Trash party je savršeni simptom tog stanja: dođeš, plešeš, pjevaš, ali cijelo vrijeme nosiš masku "ja sam iznad ovoga, ali evo me, zabavljam se". To nije party. To je egzistencijalistički performans s ritmom.

A Minea? Ona je samo kruna na torti apsurda. Žena koja je devedesetih bila na vrhuncu, pa nestala, pa se vratila, pa opet. Njezine pjesme su soundtrack generacije koja je odrasla na videospotovima na HRT-u i kasetama presnimavanim s radija. Sad ona pjeva u bivšoj tvornici drva, na partyju koji se zove "izvadi smeće", pred publikom koja je došla ironično, ali će otići pjevajući iskreno. Nema ljepše metafore za tranziciju.

I nemojte se zavaravati: ovo nije samo još jedan petak u Exportdrvu. Ovo je barometar. Ako možeš organizirati trash party u prostoru koji je nekad proizvodio stvarnu vrijednost, i napuniti ga ljudima koji su spremni platiti kartu da bi bili dio nečega što sebe naziva smećem — onda imamo dublji problem od loše glazbe. Imamo problem s time što smatramo vrijednim.

Jer dok se pametni ljudi u gradu bore s time kako riješiti komunalni otpad, reciklažu, smanjenje deponija, netko je shvatio da je pravo smeće zapravo kulturni proizvod. I da ga se može prodati. Briljantno. Apsolutno briljantno u svojoj ciničnoj jednostavnosti.

Trash party nije iznimka. To je pravilo. To je ono što radimo sa svime što nam ne treba — etiketiramo ga, upakiramo, proglasimo retro, ironic, vintage, i prodamo po višoj cijeni nego što je original ikad koštao. Isto radimo s politikom, s medijima, s odnosima. Sve postaje trash dok ne postane dovoljno staro da bude cool. Onda ga izvadimo iz kontejnera, obrišemo prašinu i kažemo: "Vidi, ovo je sad umjetnost."

Minea u Exportdrvu je savršen primjer tog mehanizma. Njezine pjesme su bile trash kad su izašle. Onda su postale nostalgične. Sad su ironic. Za deset godina bit će klasik. I cijela ta evolucija se događa bez da je itko promijenio notu u pjesmi. Samo se kontekst mijenja. Samo se etiketa mijenja. Sadržaj ostaje taj, ali mu cijena raste.

I to je ono što je jebeno fascinantno: u svijetu gdje se sve pretvara u brend, čak i smeće ima svoju tržišnu vrijednost. Samo trebaš naći pravog kupca. A kupac je uvijek netko tko je dovoljno mlad da nije doživio original, ili dovoljno star da ga se sjeća kroz ružičaste naočale. Trash party targetira obje skupine. Genijalno.

I dok će neki pljuvati po ovome kao po još jednom znaku propadanja kulture, ja kažem: ovo je najiskrenija stvar koju ćeš vidjeti ovaj mjesec. Nema pretenzija. Nema "mi smo umjetnost". Nema "ovo je važno za društvo". Samo glazba, piće, ljudi, i naziv koji ne laže. To je više nego što možeš reći za pola stvari koje se prodaju pod krinkom kulture u ovom gradu.

Jedino pitanje koje ostaje: tko je zapravo smeće na ovom partyju? Minea? Organizatori? Publika? Ili svi mi koji smo spremni platiti da bismo bili dio nečega što sebe naziva otpadom, jer je to jedino što si iskreno možemo priznati da jesmo?

Izvor: riportal.net.hr