Mjerenje tlaka i šećera na Zametu

Grad se budi u pola devet ujutro besplatnom akcijom mjerenja šećera i tlaka, kao da je 1987. i da je najveći tehnološki napredak koji možemo ponuditi građanima plastična posudica za urin i sestra s aparatom koji izgleda kao da je preživio rat. Nema u tome ništa loše, zapravo, to je jebeno korisno, ljudima treba. Ali ta slika, ta scena iz Mjesnog odbora Gornji Zamet, gdje se penzioneri redaju s iskaznicama u ruci dok im patronažna sestra steže ruku onom starom gumenom pumpicom — to nije samo zdravstvena akcija. To je dijagnoza sustava. To je rendgenska snimka hrvatske javne uprave, lokalne zajednice i odnosa prema vlastitom zdravlju u jednoj slici.

Jer dok se u Silicijskoj dolini, u Shenzhenu i u labevima koji ne smiju reći gdje su smješteni, razvijaju senzori od milijardu dolara koji ti iz znoja čitaju hormonalni status, dok ti pametni satovi predviđaju infarkt tri dana prije nego što se dogodi, dok AI analizira tvoj glas i zaključuje da si depresivan prije nego što si to i sam shvatio — mi organiziramo akciju. U prostorijama mjesnog odbora. Od 9 do 10:30. Jer poslije deset i trideset, jebote, tko će čistiti, tko će kuhati ručak, tko će pazit unuke.

Nije to kritika ljudi koji su to organizirali. To su vjerojatno dobri ljudi, volonteri, netko iz doma zdravlja koji stvarno misli da pomaže. I pomaže, naravno da pomaže. Bolje to nego ništa, bolje nego čekati šest mjeseci na pregled kod obiteljskog liječnika koji ti izmjeri tlak u tri sekunde i kaže "smanjite sol" dok već tipka uputnicu za kardiologa za godinu dana. Ali upravo u tome je poanta. "Bolje nego ništa" je moto pod kojim ova država funkcionira već trideset godina. Bolje nego ništa. Možemo bolje, ali eto, bolje nego ništa. I tako se kotrlja. I tako se penzioneri kotrljaju na Zamet u četvrtak ujutro, sretni što im netko besplatno izmjeri šećer, jer privatna laboratorija košta, a dom zdravlja ima termine za tri mjeseca.

A sad malo forenzike, jer to volim. Tko je točno organizirao? Mjesni odbor. Dobro. Koji je budžet Mjesnog odbora za javnozdravstvene akcije? Vjerojatno ne postoji, ovo je radila patronažna sestra u okviru redovnog posla i netko je donirao trakice za šećer. Ili ih je donio dom zdravlja. Ili ih je kupio netko od vijećnika iz svog džepa. Zamisli da si vijećnik u MO Gornji Zamet i da ti je najveći ponos godine što si organizirao da se ljudima izmjeri šećer u krvi. I to je super, stvarno, bolje nego ništa. Ali zamisli kontrast. Zamisli da si vijećnik u nekom okrugu u Finskoj gdje ti je ponos godine što si doveo mobilnu MRI jedinicu koja snima mozak penzionerima u roku od 48 sati. Eto. To je razlika između sustava koji funkcionira i sustava koji preživljava.

I nemojte me krivo shvatiti, nisam protiv akcija mjerenja tlaka. Naprotiv, svaka čast ljudima koji to rade. To je plemenito, korisno, ljudski. Ali kad pogledate širu sliku, kad vidite da je to vrhunska javnozdravstvena ponuda koju jedan grad može organizirati u 2026. godini, bez ikakve digitalne komponente, bez ikakvog sustava koji bi te podatke negdje pohranio, analizirao, povezao s tvojom poviješću bolesti, poslao liječniku na uvid — onda shvatiš da smo mi još uvijek u fazi gdje se zdravstvo svodi na dobru volju jedne sestre i jedne kutije lanceta. To nije održivo. To nije ni približno dovoljno.

I dok se na Zametu bude mjerio tlak, negdje u svijetu će netko testirati aplikaciju koja iz tvog glasa detektira početak dijabetesa. Netko će patentirati senzor koji se lijepi na zub i mjeri šećer u slini. Netko će lansirati sat koji ti kaže "idemo hitno na hitnu" prije nego što ti padne šećer. A mi ćemo se hvaliti da smo organizirali akciju. I to je u redu. To je ljudski. To je Hrvatska. Ali nemojmo se zavaravati da je to rješenje. To je flaster na otvorenu ranu. To je gašenje požara čašom vode dok cijela šuma gori.

Ali eto, ako ste u četvrtak ujutro na Zametu, svratite. Izmjerite tlak. Popijte kavu. Pozdravite sestru. To je jedino što imamo. I dok ne shvatimo da zdravstvo nije akcija nego sustav, dok ne uložimo u digitalnu infrastrukturu koja će pratiti tvoje zdravlje u stvarnom vremenu, a ne jednom godišnje kad se sjetiš, dok ne povežemo domove zdravlja, bolnice, ljekarne i pacijente u jednu mrežu koja ne ovisi o papiru i dobroj volji — dotle ćemo se hvaliti akcijama. I bit će nam dosta. Jer bolje nego ništa. A ništa je, zapravo, sve što smo dosad napravili. Samo to ne želimo priznati.

Izvor: riportal.net.hr