Nadbiskup koji voli sveca zato što je odustao od vlastitih snova

Prvi put u povijesti čovječanstva netko je javno priznao da je uzor osoba koja je odustala. Ne onaj koji je pobijedio, ne onaj koji je izgradio carstvo, ne onaj koji je pregazio konkurenciju i ostavio trag na Mjesecu. Čovjek koji je rekao: "OK, Bože, tvoja ideja je bolja, gasim svoj plan." I to je, prema nadbiskupu, najveća vrlina.

Koji kurac se dogodio s ambicijom?

Naravno, nije teško shvatiti zašto bi netko tko vodi instituciju staru dvije tisuće godina promovirao poslušnost i odricanje. To je kao da CEO Microsofta hvali zaposlenika koji je odbio povišicu jer "nije htio narušiti timski duh". Radi, funkcionira, ali budimo iskreni — to je priča koju pričaš kad si zadovoljan s mjestom koje si dobio, a ne kad planiraš osvojiti svijet.

A upravo tu leži problem s cijelom ovom pričom koja je, na prvi pogled, samo simpatična vijest o školarcima koji su intervjuirali lokalnog biskupa.

Jer istina je da su snovi postali robna marka koju svi prodaju, ali je nitko ne isporučuje. Elon Musk je sanjao da kolonizira Mars, pa je umjesto toga napravio mrežu satelita koja zagađuje noćno nebo i auto koji se sam zapali kad ga ostaviš u garaži. Sam Altman je sanjao o AGI-ju koji će spasiti čovječanstvo, pa je zasad isporučio chatbota koji ti napiše mail baki na štokavskom s dijalektom iz 19. stoljeća. Cijela Silicijska dolina prodaje san o revoluciji, a isporučuje subscription za aplikaciju koja broji tvoje korake i prodaje podatke osiguravajućim kućama.

Snovi su postali jeftini. Koštaju isto koliko i tweet.

Zato je ideja o čovjeku koji je odustao od svojih snova da bi slijedio tuđe — u ovom slučaju Božje, ali princip je taj — zapravo osvježavajuće iskrena. Jer priznaje ono što svi znamo, a nitko ne želi reći: većina snova je sranje. Većina planova je loša. Većina ambicija je kratkovidna i usmjerena na krivu stvar.

Sjećam se 1996. godine, kad smo pokretali Kvarner Net. Snovi su bili jednostavni: spojiti Rijeku na internet. Nismo sanjali o milijardama, unicornima ili disruptivnim biznis modelima. Sanjali smo da modem radi. Da server ne crkne. Da korisnik dobije mail. Mali snovi, ali stvarni. Nisu zahtijevali da odustaneš od sebe — zahtijevali su da odustaneš od spavanja, od vikenda, od iluzije da će netko drugi riješiti problem.

Današnji snovi su drugačiji. Današnji snovi su marketing. Ljudi sanjaju ono što im je prodano: kuću na moru, remote posao, portfolio od kripta, influensersku karijeru. Snovi su postali industrija. I kao svaka industrija, proizvode puno više otpada nego vrijednosti.

Zato je iskreno reći: "Odustao sam od svojih snova jer sam shvatio da su bili glupi." To je hrabrost koju malo tko ima.

Ali tu je i druga strana medalje. Jer kad institucija promovira odricanje od snova kao vrlinu, to je često samo mehanizam kontrole. "Ne sanjaj previše, budi zadovoljan s onim što imaš, Bog će ti dati što ti treba." To je odlična poruka za ljude koje želiš da ostanu na svom mjestu. Za one koji bi se mogli pobuniti, pokrenuti vlastiti biznis, napisati knjigu, preseliti se u drugu državu.

Pogledajte strukturu moći u bilo kojoj organizaciji, bilo da je riječ o crkvi, korporaciji ili državnoj upravi. Ljudi na vrhu ne odustaju od svojih snova. Oni ih ostvaruju. Poruka o odricanju je za one na dnu. "Budi kao Sveti Josip — odustani od svog plana i slijedi naš."

To je jebeno pametno. I jebeno cinično.

Ali možda griješim. Možda je nadbiskup stvarno mislio ono što je rekao. Možda je istinski uvjeren da je najveća vrlina staviti vlastite ambicije na stranu i posvetiti se nečemu većem od sebe. U svijetu u kojem svaki drugi čovjek misli da je glavni lik vlastitog filma, to je gotovo subverzivno.

Zamislite svijet u kojem bi svi odustali od svojih snova. Bez startupa. Bez inovacija. Bez umjetnosti. Bez promjena. Samo poslušnost i prihvaćanje. To nije raj, to je distopija. To je svijet u kojem su svi Sveti Josip, a nitko nije Isus. Svi čekaju, nitko ne pokreće.

Ali isto tako, zamislite svijet u kojem nitko nikad ne odustaje od svojih snova. Gdje svatko gura svoju viziju do kraja, bez obzira na cijenu. To je svijet u kojem živimo — samo što snovi većine ljudi nisu vrijedni ostvarivanja. Prodaju ti san da ćeš biti milijunaš, a isporučuju ti kredit za tečaj koji ne vodi nikamo.

Istina je negdje između. Trebaš imati san, ali i dovoljno mudrosti da ga napustiš kad vidiš da je lažan. Trebaš biti spreman na odricanje, ali ne kao način života, nego kao strateški potez. Odustani od lošeg sna da bi napravio mjesta za dobar.

I tu se vraćamo na početak. Nadbiskup je rekao nešto što zvuči kao najobičnija klerikalna floskula, ali ispod toga se krije pitanje koje bi svatko trebao postaviti: jesu li tvoji snovi tvoji, ili su ti prodani? I vrijedi li za njih odustati od nečeg stvarnog?

Jer odricanje je lako kad nemaš što izgubiti. Prava umjetnost je znati kad treba odustati, a kad treba gurati do kraja.

I zato, dragi nadbiskupe, hvala na iskrenosti. Sveti Josip je odličan uzor za ljude koji su odabrali put služenja. Ali za one koji žele promijeniti svijet — bolje da nađu drugog sveca. Možda onog koji je ostao pri svom snu i pobijedio.

Ili onog koji je odustao, pa se pokajao, pa opet krenuo. Jer to je ljudski. To je stvarno. I to je jedini način da se išta napravi.

Izvor: fiuman.hr