Nagrada za četiri desetljeća brojanja

Četrdeset i pet godina netko je sjedio u uredu, gledao u podatke i pitao se zašto stvari ne štima — i sad mu daju nagradu za to. Ne za aplikaciju koja prodaje pseću hranu s pretplatom, ne za startup koji je obećavao revoluciju pa se ispostavilo da je obična piramida. Za matematiku. Jebeno lijepo.

Akademski svijet ima tu čudnu naviku da nagrađuje ljude koji su četrdeset godina radili istu stvar, samo sve bolje i bolje. U tech industriji, četrdeset godina je vječnost. To je era u kojoj si promijenio sedam platformi, četiri programskih jezika i tri poslovna modela. U akademskom svijetu, četrdeset godina znači da si usavršio jednu metodu do te mjere da su generacije studenata naučile gledati na svijet kroz tvoje naočale. I onda ti daju nagradu. Koja, naravno, nema veze s novcem — jer da ima, već bi je dobio prije dvadeset godina, i to od kompanije koja prodaje tvoje ideje kao svoje.

Ono što je ovdje istinski apsurdno nije nagrada sama po sebi. To je činjenica da je netko uopće primijetio da postoji čovjek koji se četrdeset godina bavio nečim što nema aplikaciju, nema korisničko sučelje i nema pitch deck. Netko je rekao: "Znaš šta, ovaj tip je promijenio način na koji razumijemo ekonomske podatke. Dajmo mu nagradu." I to je prošlo. Bez sastanka odbora. Bez investicijske analize. Bez due diligencea koji traje devet mjeseci. Samo: "Lik je dobar, nagradi ga."

Zamisli to u svijetu startupa. "Znaš onog developera koji je napisao onaj library za obradu vremenskih serija? Dajmo mu equity." Ne, ne, ne. Prvo moraš napraviti SaaS, onda MVP, onda traction, onda Series A, onda Series B, onda exit. Ako si samo dobar u onome što radiš i nisi napravio firmu — nisi ništa. Akademija kaže: "Upravo suprotno. Ako si dobar u onome što radiš, i to radiš četrdeset godina, ti si car."

I tu dolazimo do srži problema. Tech industrija je izgradila cijeli ekosustav na ideji da je inovacija = disruptivnost = brza promjena. Ali većina stvari koje stvarno funkcioniraju u pozadini — algoritmi, statističke metode, ekonometrijski modeli — razvijali su se decenijama. I to ne u garažama, nego na fakultetima, uz kavu i kredne ploče. Dok su startupi dolazili i odlazili, ovi tipovi su tiho usavršavali alate kojima svi danas mjerimo uspjeh. Ili neuspjeh.

Ako ikad budeš sjedio na konferenciji gdje netko s PowerPointom obećava da će njegov AI riješiti problem ekonomske prognoze — sjeti se da je vjerojatnost da taj model radi upravo proporcionalna vremenu koje je netko proveo razmišljajući o tome zašto podatci lažu. A to vrijeme se ne mjeri u sprintovima. Mjeri se u desetljećima.

Naravno, nagrada je lijepa. Ali nije poanta u nagradi. Poanta je u poruci koju šalje: postoje stvari koje se ne mogu ubrzati. Ne možeš forsat četrdeset godina iskustva u četiri kvartala. Ne možeš skalirati dubinu. Ne možeš outsourcingati razumijevanje. I što prije to shvatiš — bilo da si startup, korporacija ili država — prije ćeš prestati juriti za sljedećom modom i početi graditi nešto što traje.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: news.mit.edu