Napad suzavcem na Drenovi

Trinaest i trideset u mirnom kvartu, žena šeta psa, netko joj prilazi, šprica je suzavcem u lice i otkida lančić s vrata. I to je vijest koja bi trebala biti iznimka, a postaje sve češći opis svakodnevice u gradovima koji su nekad imali riječ "sigurnost" u turističkim brošurama, a sad je nemaju ni u krim-pričama.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška što se ovakve stvari događaju usred bijela dana, na mjestu koje bi po definiciji trebalo biti sigurno — kvart, kiosk, susjedstvo, ljudi koji se poznaju, koji pozdravljaju, koji znaju čiji je pas i tko je ušao u zgradu prije pet minuta. I upravo zato što je to kvart, a ne periferijski geto, napad djeluje kao da je netko povukao crtu i rekao: "E, od sad pa nadalje, nema više sigurnih zona."

Pedeset milijardi dolara je iznos koji svjetske vlade godišnje troše na sustave videonadzora, pametne kamere, algoritme za prepoznavanje lica i prediktivne modele kriminala. I što dobivamo? Istu stvar: netko uđe u kvart, pošprica ženu, pokupi lančić i ode. Nitko ga ne zaustavi. Kamere su tu, ali ih nitko ne gleda. Podaci su tu, ali ih nitko ne analizira u stvarnom vremenu. Sustav je tu, ali je podešen da reagira tek kad je prekasno. Koji kurac je poanta cijele te tehnologije ako na kraju dana žena mora sama pozvati policiju, opisati napadača i čekati da netko "češlja" kvart?

Problem nije u kamerama. Problem nije u tome što je napadač mlad ili što je suzavac lako nabaviti. Problem je u tome što je cijeli koncept sigurnosti postao usluga koju prodaju — videonadzor kao subscription, sigurnosne aplikacije kao premium paketi, alarmi koji šalju obavijest na mobitel, ali ne i policiju. I ljudi kupuju. Instaliraju. Plaćaju. I dalje su sami kad se dogodi.

Jer sistem ne funkcionira zato što nema dovoljno hardvera ili softvera. Sistem ne funkcionira zato što je ljudska komponenta — ona koja bi trebala reagirati, ona koja bi trebala biti prisutna, ona koja bi trebala odvratiti — potpuno nestala. Policija je reagirala, to je istina. Češljaju kvart. Ali činjenica da se ovakav napad uopće dogodio, u kvartu koji je "inače miran", u vrijeme kad ljudi izlaze na ručak, s djecom, sa psima, govori više o stanju stvari nego bilo koja statistika.

Ako moraš objasniti zašto tvoj kvart više nije siguran, vjerojatno je prekasno. Ako moraš uvjeravati ljude da je "sve pod kontrolom", vjerojatno ništa nije. I ako misliš da će ti pametna kamera ili aplikacija za dojavu problema riješiti problem, sjeti se ove žene. Imala je psa. Imala je kvart. Imala je kiosk. I sve to nije vrijedilo ništa kad je netko odlučio da je njen lančić vrijedniji od njenog mira.

Izvor: riportal.net.hr