NASA šalje četvero ljudi kući s orbite, a račun za tu vožnju plaća netko kome to nitko nije objasnio

Crew-12 se vraća u ranom listopadu. Jessica Meir, Jack Hathaway, Sophie Adenot i Andrej Fedjajev spakirali su kofere i čekaju SpaceX kapsulu da ih pokupi s Međunarodne svemirske postaje. NASA je objavila priopćenje, ESA je objavila priopćenje, Roskosmos je vjerojatno objavio priopćenje na kojem piše da je sve po planu i da su Rusi zapravo ti koji su izmislili kapsulu. Nitko se ne pita koliko to košta. Svi se pitaju kad će sljedeći launch.

To je simptom. Ne bolesti — simptom. Bolest se zove normalizacija ludila.

Prije trideset godina, kad sam u Rijeci dizao servere i spajao ljude na internet preko obične bakrene parice, svemir je bio nešto što se gledalo na vijestima u osam. Misija se brojala u milijardama dolara, trajala je tjednima, a ako je nešto pošlo po zlu, to je bila vijest dana u cijelom svijetu. Danas se astronauti voze gore i dolje kao da idu na poslovni put u Beč. Kapsula poleti, kapsula sleti, četvero ljudi se vrati, priopćenje od 400 riječi, idemo dalje. Nitko ne trepne.

I to je, jebeno, upravo ono što bi trebalo zabrinuti.

Ne zato što je svemir loš. Svemir je odličan. Svemir je jedina stvar koju je čovječanstvo napravilo a da nije bila motivirana kratkoročnim profitom, barem ne u početku. Ali upravo tu leži problem. Ono što je nekad bilo javno dobro — istraživanje, znanost, granica koju pomičeš jer je tamo — danas je postalo pretplata. I to pretplata koju plaća porezni obveznik, a brendira je privatna kompanija koja na kraju dana odgovara dioničarima, a ne tebi.

Postoji jedna vrlo specifična vrsta nelagode koju osjetiš kad shvatiš da ti je država postala korisnik usluge kod firme koja istovremeno prodaje istu uslugu i svojim konkurentima, i svojim kupcima, i svojim neprijateljima. To nije partnerstvo. To je ovisnost. A ovisnost uvijek ima dilera, i diler uvijek ima cjenik koji nije javan.

Meir je doktorirala, letjela je prije, ima znanstvene radove iza sebe. Hathaway je pilot, inženjer, čovjek koji je izabrao karijeru u kojoj je smrt realna opcija svakog dana. Adenot je ESA-ina astronautica, Francuskinja, dio generacije koja je ušla u program nakon što je Europa odlučila da ipak želi sjesti za stol. Fedjajev je Rus, i to je jedina rečenica u cijelom priopćenju koja nosi težinu koju NASA ne želi naglasiti.

Zamisli to. Četvero ljudi, iz četiri različite zemlje, dvije od kojih su u ovom trenutku u stanju hladnog rata koji uopće nije hladan, žive zajedno u limenki veličine autobusa, 400 kilometara iznad površine planeta, i rade znanost koja bi trebala koristiti svima. Jedan od njih je poslan od strane režima koji je pokrenuo invaziju na susjeda. Drugi je poslan od strane saveza koji tog susjeda naoružava. I svi zajedno jedu istu hranu iz tube i smiju se istim šalama jer, gle čuda, kad si u orbiti, nacionalnost je detalj koji ti ne pomaže kad ti se pokvari sustav za kisik.

To je jedina stvar u cijeloj ovoj priči koja je istinski vrijedna divljenja. Ne raketa. Ne kapsula. Ne SpaceX-ov reusability koji svi hvale kao da su izumili kotač. Nego to što četvero ljudi koji bi na Zemlji vjerojatno razgovarali kroz odvjetnike, gore razgovaraju kroz znanost.

A onda se vrate kući, i sve se vrati na staro.

E sad, postoji pitanje koje nitko ne postavlja naglas jer je nepristojno. Čemu sve to? Ne "čemu svemir" — čemu svemir je pitanje za ljude koji ne razumiju da je istraživanje samo sebi svrha. Nego: čemu OVAJ svemir? Ovaj u kojem se misija komercijalizira, brendira, monetizira, i onda proda natrag poreznom obvezniku kao "partnerstvo javnog i privatnog sektora". Onaj isti model koji je u Hrvatskoj proizveo autoceste koje su nominalno javne, a operativno privatne, i cestarinu koju plaćaš dva puta — jednom kao građanin, drugi put kao vozač.

Ako je svemir nova granica, zašto se ta granica ponaša kao franšiza? Zašto je NASA, agencija koja je poslala čovjeka na Mjesec s računalom slabijim od današnjeg mobitela, danas u poziciji da MOLI privatnu firmu da joj preveze astronaute jer je sama prestala graditi vlastite rakete? Zašto je ESA, koja ima budžet manji od godišnjeg marketing proračuna jedne američke telekom kompanije, u poziciji da šalje jednog astronauta po ciklusu i moli Boga da se nešto ne pokvari?

Odgovor je jednostavan i neugodan. Zato što je netko, negdje, odlučio da je svemir previše skup da bi bio javno dobro, a dovoljno profitabilan da bude privatna zabava. I onda smo dobili ovo: agencije koje izgledaju kao državne, a ponašaju se kao kupci. Firme koje izgledaju kao privatne, a financiraju se kao državne. Astronauti koji su zaposlenici, ali i ambasadori brenda. Znanost koja je javna, ali podaci idu u privatne arhive.

Nije to teorija zavjere. To je ugovor.

I sve to funkcionira dok ne prestane. Dok jedna kapsula ne eksplodira, dok jedan ugovor ne propadne, dok jedna geopolitička pizdarija ne prekine lanac. A onda se svi pitaju kako smo došli tu. Kako smo došli tu je jednostavno: dopustili smo da stvar koja je trebala biti civilizacijski projekt postane korporativni kvartalni rezultat.

Meir i Hathaway i Adenot i Fedjajev vratit će se u ranom listopadu, ako sve prođe po planu. Sletjet će negdje u Atlantik ili u Meksički zaljev, izaći iz kapsule, nasmijati se za kamere, dati izjavu o tome kako je bilo nevjerojatno i kako se raduju toplom tušu. NASA će objaviti priopćenje. ESA će objaviti priopćenje. Roskosmos će objaviti priopćenje. Novinari će prenijeti tri rečenice i prijeći na sljedeću vijest, koja će biti o tome kako je neki AI model naučio pisati marketing copy.

A nitko neće pitati ono što bi trebao pitati. Ako je ovo najbolje što ljudska rasa može napraviti — poslati četvero najpametnijih, najspremnijih, najhrabrijih ljudi koje imamo u orbitu, i onda to tretirati kao rutinsku liniju autobusa — koji kurac radimo s ostatkom naših prioriteta?

Svemir nije pobjegao od gravitacije. Mi jesmo. Odgovornosti.

Izvor: nasa.gov