Obrtničko naukovanje u Rijeci: petsto klinaca, jedan zanat, nula roditelja

Petsto djece u Art kvartu i Gradskoj knjižnici, a nitko im ne prodaje kripto, aplikaciju za dostavu ili tečaj programiranja u šest tjedana. Već samo to zvuči kao vijest iz paralelnog svemira u kojem netko nije shvatio da smo svi trebali postati full-stack developer i raditi s plaže na Baliju. Hrvatska obrtnička komora je organizirala "Naukovanje koje povezuje" i dovela učenike završnih razreda osnovnih škola iz cijele Primorsko-goranske županije da vide što se događa kad netko stvarno nešto napravi rukama. Ne tipkovnicom. Rukama. S čekićem, lopaticom, škarama ili mašinom koja miriše na ulje, a ne na ambijentalni miris matcha latea.

Događaj je, kako kažu organizatori, bio usmjeren na predstavljanje strukovnih zanimanja kroz konkretne primjere iz prakse. To znači da je netko vjerojatno stvarno pekao kruh, rezao lim, montirao instalaciju ili slagao kamen pred nosovima klince koji su do tada mislili da kruh dolazi iz plastične vrećice, a struja iz utičnice bez ikakve veze s čovjekom koji se smrzava na krovu u jedanaestom mjesecu. I to je, jebote, najvrjednija stvar koju je itko u Rijeci napravio za obrazovanje u posljednjih pet godina. Nije aplikacija. Nije digitalna platforma. Nije još jedan hackathon na kojem se natječe tko će brže napisati kod za app koja će automatski naručivati pizzu po glasu. Ljudi su doveli djecu da vide kako izgleda posao koji plaća račune i ne zahtijeva da imaš pet godina iskustva u nečemu što je izmišljeno prije tri godine.

I sad dolazimo do dijela koji boli. U istom trenutku kad se petsto klinaca upoznaje s obrtničkim zanimanjima, negdje u Zagrebu, Osijeku, Splitu i sto drugih gradova, roditelji sjede za kuhinjskim stolom i objašnjavaju djetetu da "mora završiti fakultet jer bez diplome nema budućnosti". Govore to dok im je frižider pun hrane koju je netko proizveo, dok im auto servisira mehaničar koji zarađuje više od prosječnog profesora, dok im kuću grije instalater kojeg čekaju tri tjedna jer je jedini u kvartu koji zna spojiti toplinsku pumpu. I usred tog tektonskog nesklada između onoga što tržište traži i onoga što roditelji žele, ova petsto klinaca je dobilo priliku vidjeti da postoji svijet u kojem se ne natječeš s Indijcem koji će ti napisati kod za pet dolara, nego s čovjekom iz susjedne ulice koji nema živaca za tvoju drskost jer ima posla do kraja godine.

Naukovanje je model koji u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj funkcionira besprijekorno već decenijama. Klinac izlazi iz srednje škole s certifikatom i iskustvom, ne s dugom i pitanjem "kako da objasnim poslodavcu da znam stvari koje sam naučio iz tutoriala na YouTubeu". Ali mi smo, naravno, odlučili da je bolje imati armiju mladih s diplomama politologije, komunikologije i menadžmenta koji će raditi u call centrima i dostavljati hranu dok čekaju "priliku". A prilika je, eto, stajala u Art kvartu s alatom u ruci i pitala se zašto je nitko ne vidi.

Obrti su specifična stvar. Ne rastu eksponencijalno. Ne scale-aju se na sto zemalja u tri godine. Ne dobivaju milijunske investicije od fondova koji traže exit u pet godina. Obrt raste polako, organski, na temelju toga što si dobar u onome što radiš i što ljudi pričaju o tebi. To je model koji ne impresionira bankare, ali impresionira ljude koji su ikad ostali bez vode u subotu navečer i shvatili da je vodoinstalater jedini čovjek na svijetu koji ih može spasiti. I zato je ovakav događaj važan. Ne zato što će od petsto klinaca njih petsto sutra upisati obrtničku školu, nego zato što će njih pet, deset, možda dvadeset otići kući i reći: "Mama, tata, ja bih ovo." A roditelji će, nadajmo se, prvi put u životu zastati i pomisliti: "Možda i nije loša ideja da moje dijete radi nešto što stvarno vrijedi."

S druge strane, imamo i ovu komponentu koja se zove "prezentacija zanimanja". To je termin koji u Hrvatskoj često znači da netko iznad pedesete stoji za štandom i dijeli letke dok klinci gledaju u mobitele. Ali ovo je, čini se, bilo drugačije. Model naukovanja koji promovira Hrvatska obrtnička komora nije puko "dođi, vidi, dosadi ti se". To je struktura u kojoj učenik provodi dio vremena u školi, a dio kod poslodavca, i na kraju izlazi s vještinom koju tržište prepoznaje. Zvuči banalno, ali u zemlji u kojoj se još uvijek vodi debata treba li uvesti dualno obrazovanje ili je to "njemački model koji kod nas ne može funkcionirati", ovakvi događaji su subverzivni čin. Netko je, bez pompe i bez ministarskih najava, organizirao nešto što funkcionira.

I tu dolazimo do ironije. Dok se na državnoj razini troše milijuni na kampanje "Učimo za život" i "Digitalna Hrvatska", dok se otvaraju centri izvrsnosti koji će proizvoditi generaciju djece koja znaju sve o Pythonu i ništa o tome kako se mijenja gum na autu, u Rijeci je petsto klinaca dobilo priliku vidjeti da postoji alternativa. Alternativa koja ne zahtijeva da budeš genije, nego da budeš marljiv. Alternativa koja ne traži da imaš vezu, nego da imaš volje. Alternativa koja ne prodaje san o brzoj zaradi, nego stvarnost o redovitim primanjima i mirnom snu.

Naravno, sve ovo će proći nezapaženo u medijima koji su zauzeti važnijim stvarima. Netko je negdje rekao nešto o penzionicama, netko je otvorio novi kafić, netko je podijelio mišljenje o Donaldu Trumpu na Facebooku. A petsto klinaca je, u tišini Gradske knjižnice i Art kvarta, možda prvi put u životu shvatilo da zanat nije sramota. Da zanat nije neuspjeh. Da je zanat, zapravo, jedina stvar koju ti nitko ne može oduzeti. Ni AI. Ni outsourcing. Ni kriza. Jer kad znaš napraviti nešto rukama, uvijek ćeš naći posao. A kad znaš samo slati mailove i popunjavati Excelice, uvijek si na milost i nemilost nekoga tko odlučuje da si postao preskup.

Obrtničko naukovanje u Rijeci nije vijest. To je dijagnoza. I to ne dijagnoza pacijenta koji je bolestan, nego pacijenta koji je upravo shvatio da ima lijek u vlastitoj kuhinji, samo ga je trebao pogledati. Petsto klinaca je pogledalo. Sad je na roditeljima, školama i društvu da ne sjebu ono što su ovi klinci vidjeli. Jer ako nakon ovoga nitko ne upiše obrtničku školu, krivnja nije u djeci. Krivnja je u nama koji smo ih uvjerili da je jedini put do sreće onaj koji vodi kroz fakultet, dug i razočaranje.

Ako moraš objasniti zašto je zanat dobra stvar, vjerojatno si već zakasnio. Srećom, ovi klinci su dobili priliku da im nitko ništa ne objašnjava. Samo su vidjeli.

Izvor: fiuman.hr