Odgojni k'o da si u kampu

Policajci gledaju, roditelji prave face na Facebooku, a maturanti su stoka. Nije drago, nije slučajno. To je ritual koji se ponavlja svake godine na Korzu, bez iznimke, kao da je riječ o programu za koji nitko nije napisao upute, ali ga svi izvode s istom uvjerenošću kao da su ga smislili oni osobno. Brašno, jaja, voda, vriska, i na kraju sve to izgleda kao da je netko bacio eksperiment na Korzo i zaboravio ga pokupiti. A prolaznici? Oni su statisti. Statisti koji su krenuli u kupovinu kruha i mlijeka, pa su umjesto toga dobili besplatni performans pod nazivom "adolescencija u punom bijegu".

Nema tu ništa novo. Nema inovacije. Ista stvar kao kad sam ja 1996. postavljao Kvarner Net i ljudi su mislili da je internet neka fora s floppy diskovima. Maturanti su tu da dokažu da još uvijek imaju muda, a policija da dokaže da još uvijek postoji red. I oboje se pretvaraju da je sve pod kontrolom. Maturanti se šeću kao da su osvojili grad, a zapravo su osvojili samo jedan dan u godini kad im je dozvoljeno da se ponašaju kao da su u filmu koji nitko neće gledati. I to je u redu. To je zdravo. To je ono što nas odvaja od robota koji će uskoro pisati pjesme i raditi tvoje domaće zadaće, ali neće imati pojma zašto je važno baciti brašno na frenda dok te snima pola grada.

Ali sad dolazi onaj dio gdje sjednem i razmislim o tome što ova Norijada zapravo znači u kontekstu svijeta koji se raspada brže nego što maturanti stignu reći "ajmo na Deltu". Jer dok oni bacaju jaja, netko u Silicijskoj dolini skuplja milijarde da bi napravio AI koji će im pisati životopise. Dok oni vrište na Korzu, netko u Bruxellesu piše propise koji će odlučivati hoće li njihovi prvi poslovi biti u IT-u ili u konobarenju. Dok oni slave kraj škole, škola je već odavno prestala biti mjesto gdje se uči, a postala je mjesto gdje se čeka da prođe. I to je ono što me jebe – ova Norijada je savršena metafora za cijelu generaciju koja slavi kraj nečega što nikad nije ni počelo. Završili su srednju. Super. Sad slijedi život. A život je, za razliku od mature, nešto što ne možeš prevariti s brašnom i jajima.

Naravno, uvijek ima onih koji će reći da su maturanti samo mladi, da im treba dati prostora, da je to tradicija. I u pravu su. Ali istina je i da je ta tradicija sve što im je ostalo od stvarne slobode. Jer kad pogledaš današnje tinejdžere, oni su najnadziranija generacija u povijesti. Kamere na svakom uglu, roditelji koji im šalju poruke svakih deset minuta, algoritmi koji im serviraju savršene slike života koje nikad neće imati. I onda jednom godišnje izađu na ulicu i naprave haos. I to je jedini trenutak kad su stvarno slobodni. Nije slučajno. Nije greška. To je bijeg iz kaveza koji su izgradili njihovi roditelji i njihovi profesori i njihovi političari. I zato im ne treba zamjeriti. Treba im se diviti. Jer oni su jedini koji još uvijek imaju muda da se ponašaju kao da je svijet njihov.

I dok ih gledaš kako se valjaju u brašnu, dok im se smijeh miješa s vriskom, dok policajci stoje sa strane i gledaju s onim izrazom lica koji kaže "bio sam i ja tu, ali sad moram glumiti odraslog", shvatiš da je ovo jedini iskreni trenutak u cijeloj godini. Nema politike, nema korupcije, nema lažnih obećanja. Samo jaja, brašno, i osjećaj da si živ. I to je više nego što većina nas ima u svakodnevnom životu. Jer kad odrasteš, shvatiš da je Norijada zapravo jedina stvar koju vrijedi slaviti. Sve ostalo je samo igra u kojoj se praviš da je bitno.

A maturanti? Oni će sutra oprati kosu, obrisati brašno sa jakni, i krenuti dalje. Neki na faks, neki na posao, neki u svijet. I za deset godina, kad budu sjedili u nekom uredu i gledali u ekran, sjetit će se ovog dana. I nasmiješit će se. I to je jedino što je stvarno bitno. Jer život nije u tome što si postigao, nego u tome što si osjetio. A oni su danas osjetili sve. Brašno, jaja, vodu, smijeh, i onaj jedan trenutak kad su shvatili da su živi. I to je više nego što će ikad dobiti od bilo kojeg diplome.

Izvor: riportal.net.hr