Opera uplovljava u riječku luku: Fiumanka i HNK Zajc spremaju spektakl na moru

Dakle, netko je napokon shvatio da je more, kojeg imamo k'o fol, zapravo solidna pozornica. Trebalo je trideset godina i tisuće fešta na Kantridi i Ljetnoj pozornici da se netko sjeti postaviti operu na brod. Genijalno. Kao da si trideset godina držao koncerte u garaži pa se tek sad sjetio da imaš terasu s pogledom na more. Fiumanka i HNK Zajc udružile su snage, Jadranski pomorski servis ustupa plovilo, i eto ti ga — opera na moru. Zvuči kao nešto što bi normalan grad napravio prije dvadeset godina, ali bolje ikad nego nikad, zar ne? Iako, kad bolje razmislim, možda je baš ovo pravi trenutak. Dok ostatak svijeta tone u AI balon i politički cirkus, Rijeka se opet vraća moru. Ne moru kao prometnoj arteriji ili izvoru zagađenja, nego kao kulturnom prostoru. To ima smisla. Jer more je jedino što je u ovom gradu uvijek bilo iskreno. Nije lagalo. Nije se pretvaralo da je nešto što nije. More je more. A sad će na njemu biti opera.

Sarkazam na stranu, ovo je dobra vijest. Ne zato što volim operu — iako, priznajem, jedna Tosca na TV-u mi je bila dovoljna da shvatim poantu — nego zato što pokazuje da netko u ovom gradu još uvijek razmišlja izvan kutije. Ili izvan luke. Doslovno. Jer kad pomisliš na riječku luku, prvo ti padne na pamet kontejner, dizalica i miris nafte. Ne sopran i bariton. I upravo zato je ovo jebeno. Zato što uzima nešto što je u kolektivnoj svijesti grada definirano kao radna površina, logistički čvor, i pretvara ga u prostor za umjetnost. To je potez koji bi svaki grad trebao napraviti, ali ih većina nema muda. Ili imaju previše para pa im ne treba. Ili imaju premalo pa ne mogu. Rijeka je u onoj zlatnoj sredini gdje ima dovoljno entuzijazma da pokuša, a premalo budžeta da bi si mogla priuštiti neuspjeh, što znači da će se potruditi da ispadne dobro.

I tu dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela — kako to izvesti, a da ne ispadne cirkus. Jer postaviti operu na brod nije isto što i postaviti je u kazalište. Akustika je drugačija. Vjetar nosi tonove. Publika je na obali, a izvođači na vodi. To je tehnički izazov koji bi mogao natjerati svakog tonskog majstora da popije kutiju bromazepama. Ali upravo u tome je fora. Kad nemaš savršene uvjete, moraš biti kreativan. I upravo ta kreativnost, taj rizik, čini stvar vrijednom gledanja. Jer kad bi sve bilo savršeno, bilo bi dosadno. Kao da gledaš snimku iz Beča. Ovdje imaš element kaosa. Imaš more koje diše. Imaš brod koji se lagano ljulja. Imaš publiku koja je došla na obalu, možda s pivom u ruci, možda s dekom, i gleda u nebo dok se tonovi razlijevaju preko valova. To nije opera u fraku. To je opera u majici i kratkim hlačama. I to je ono što Rijeka treba.

Naravno, uvijek ima onih koji će reći da je to bacanje novca. Da se moglo uložiti u nešto pametnije. U ceste, škole, bolnice. I u pravu su. Tehnički. Ali život nije samo funkcionalnost. Život je i estetika. I kultura. I osjećaj da živiš u gradu koji nije samo parking za automobile i tranzit za turiste. Grad koji je sposoban organizirati nešto što će ljudi pamtiti. Ne zato što je skupo, nego zato što je lijepo. I zato što je drugačije. I zato što je na moru. More je uvijek bilo riječki zaštitni znak, ali u zadnjih trideset godina smo ga koristili uglavnom kao rekvizit za turističke brošure i kao mjesto za parkiranje jahti bogatih ljudi. Ovo je prvi put da ga koristimo kao pozornicu za nešto što nije folklor i klape. To je iskorak. Mali, ali iskorak.

I dok će ostatak Hrvatske, i svijeta, i dalje gledati u svoje telefone i čekati sljedeću objavu nekog influencera koji je pojeo avokado na tostu, Rijeka će u petak navečer imati operu na moru. Neće je snimati dronovi. Neće biti live stream na Netflixu. Bit će samo ljudi na obali, brod na vodi, i glasovi koji se bore s vjetrom. I to je dovoljno. Jer u svijetu gdje je sve digitalno, sve mjerljivo, sve optimizirano za algoritam, ovo je čin bunta. Ovo je podsjetnik da još uvijek postoje stvari koje se ne mogu skalirati. Koje ne mogu postati viralne. Koje jednostavno jesu. I to je jedino što im treba. Pas mater, možda ipak ima nade za ovaj grad.

Izvor: fiuman.hr