MIT prodaje kartu za budućnost.

Pet dana. Toliko traje festival koji bi trebao objasniti kamo ide čovječanstvo, i to u ustanovi koja je izumila pola stvari na kojima danas radiš — a drugu polovicu je patentirala pa ti naplaćuje licencu.

Pet dana znanosti, tehnologije, umjetnosti i dizajna, s guvernerkom koja će prerezati vrpcu, s predsjednicom sveučilišta koja će držati uvodni govor, s tisućama studenata, istraživača i gostiju koji će se gurati po predavaonicama. Sve je to lijepo i vrijedno, ne shvaćaj me krivo. Ali da ovakvi događaji sve više liče na sajam automobila u vrijeme kada su svi počeli sumnjati u benzinske motore.

Jebote, koliko je toga danas zapravo budućnost, a koliko je samo skuplje sadašnjost?

MIT Future Fest dolazi u trenutku kada akademska zajednica proživljava egzistencijalnu krizu kakvu nije vidjela od studentskih prosvjeda šezdesetih, samo što je ovaj put neprijatelj suptilniji. Nije rat. Nije politika. Neprijatelj sjedi u Silicijskoj dolini i prodaje tečajeve koji obećavaju da ti doktorat više ne treba. Neprijatelj je pričao o tome kako će umjetna inteligencija riješiti sve probleme čovječanstva, a onda je tiho počeo otpuštati ljude koji su te probleme razumjeli.

I sad MIT, hram znanosti, institucija koja je svijetu dala više nobelovaca nego što ih ima većina država, organizira festival budućnosti. Kao da se mora dokazivati. Kao da netko sumnja.

A sumnja se, naravno.

Pedeset i pet godina nakon prvog maila, trideset godina nakon što je Netscape izašao na burzu i pokazao svijetu da se i od interneta može živjeti, dvadeset godina nakon što su društvene mreže pojele medijsku industriju, mi još uvijek organiziramo festivale na kojima objašnjavamo da će tehnologija promijeniti svijet. Kao da se netko nije snašao. Kao da je netko propustio sastanak.

Ako je budućnost toliko uzbudljiva, zašto je moramo prodavati u paketima od pet dana s keynote govorima i networking pauzama?

Istina je, naravno, banalnija i ljepša u isto vrijeme. MIT nije muzej. MIT je tvornica. Tvornica koja je izumila radar, računalni miš, RFID čipove, CRISPR tehnologiju i pola internetske infrastrukture na kojoj čitamo ove gluposti. Ta tvornica radi sedam dana u tjednu, dvadeset i četiri sata dnevno, a studenti spavaju pod stolovima u laboratorijima jer je rok za nešto što će promijeniti svijet — pa, rok je.

Festival je samo izlog. Vitrina u kojoj se pokazuje ono što se već radi u pozadini. Ali izlozi su, kao što svaki dobar trgovac zna, jednako važni kao i skladište. Jer ako ne pokažeš ljudima što radiš, ako im ne daš da dotaknu, probaju, fotografiraju i objave na Instagramu, onda si samo još jedna institucija koja troši novac poreznih obveznika na stvari koje nitko ne razumije.

Guvernerka će doći, izrezati vrpcu, izgovoriti par mudrih rečenica o tome kako Massachusetts ulaže u budućnost, i otići na sljedeći događaj. Predsjednica će pozdraviti uzvanike, podsjetiti ih na naslijeđe institucije kojoj je na čelu, i vratiti se u ured gdje je čeka hrpa mailova o proračunu, smještaju za studente i istraživačkim projektima koje treba financirati prije nego ih netko drugi pokopa.

A studenti će, oni koji su došli iz cijelog svijeta da bi bili dio ove priče, proći kroz pet dana predavanja, radionica, demonstracija i networkinga. Oni će upijati svaku riječ, slikati svaki slajd, pitati pametna pitanja nakon svakog panela. Oni će vjerovati da je budućnost zaista tu, u ovoj zgradi, u ovim laboratorijima, u ovim formulama na bijeloj ploči.

I bit će u pravu. Ali ne na način na koji misle.

Budućnost koju MIT prodaje ovih pet dana nije ona koju će studenti sami izgraditi. Budućnost koju MIT prodaje je ona koju će studenti pomoći izgraditi nekome drugome. Nekome tko ima kapital, veze i strpljenje da čeka deset godina na povrat ulaganja. Nekome tko je naučio da se najbolje ideje ne rađaju u boardroomima, nego u studentskim sobama prepunim pizza kutija i energetskih pića.

MIT je najbolji na svijetu u onome što radi. To nije sporno. Sporno je ono što MIT radi s onim što radi. Sporna je cijena. Sporna je dostupnost. Sporna je činjenica da je najbolje sveučilište na svijetu istovremeno i najbolji primjer onoga što nije u redu s akademskim svijetom — elitizam, ekskluzivnost, nedostupnost.

Četrdeset tisuća dolara godišnje za školarinu. Bez troškova života, knjiga, opreme. Bez avionske karte za studenta iz Rijeke koji sanja o tome da jednog dana radi na projektu koji će promijeniti svijet. Četrdeset tisuća dolara koje si samo najbogatiji mogu priuštiti, ili najpametniji koji su dobili stipendiju, ili najsnalažljiviji koji su se zadužili do kraja života.

I sad mi reci da je to fer. Reci mi da je to sustav koji funkcionira. Reci mi da je to budućnost koju slavimo.

MIT Future Fest slavi znanost, tehnologiju, umjetnost i dizajn. Slavi ljudsku znatiželju, kreativnost i upornost. Slavi sve ono što nas čini ljudima, ono što nas gura naprijed, ono što nas tjera da postavljamo pitanja i tražimo odgovore. I to je predivno. To je vrijedno divljenja. To je možda jedino što nas može spasiti od nas samih.

Ali dok slavimo, možda bismo trebali postaviti i poneko neugodno pitanje.

Tko će imati koristi od onoga što se ovdje izlaže? Tko će kontrolirati tehnologije koje se ovdje demonstriraju? Tko će odlučivati o tome kako će se koristiti, tko će imati pristup, a tko neće?

Jer budućnost nije neutralna. Budućnost je politička. Budućnost je ekonomska. Budućnost je pitanje moći — tko je ima, kako je koristi i protiv koga.

A na festivalima budućnosti, ta pitanja, začudo, rijetko dolaze na red. Umjesto toga, dobivamo demoučinke. Demo uređaje. Demo aplikacije. Demo svjetove u kojima je sve moguće, sve je dostupno, sve je na dohvat ruke. Demo budućnost u kojoj su svi problemi riješeni, a mi samo trebamo sjediti i čekati da nam se to spusti u krilo.

I onda se probudimo, izađemo iz kongresnog centra, i vidimo da je stvarnost ipak malo drugačija. Da tehnologija ne rješava sve probleme. Da su ljudi i dalje gladni, bolesni, usamljeni i ljuti. Da je svijet i dalje kompliciran, prljav i nepravedan.

I da je budućnost, zapravo, stigla prije mnogo godina. Samo što je stigla bez uputstva za uporabu.

MIT to zna bolje od bilo koga. MIT je desetljećima proizvodio budućnost, puštao je u svijet i gledao što će se dogoditi. Ponekad je to išlo dobro. Ponekad je išlo loše. Ponekad je išlo užasno, i to ne zato što je tehnologija bila loša, nego zato što je bila u krivim rukama ili je bila korištena u krive svrhe.

Zato je ovaj festival više od pukog sajma tehnologije. To je priznanje da budućnost nije samo stvar znanosti i inženjerstva. To je priznanje da je budućnost i stvar etike, politike, filozofije i umjetnosti. Da su nam potrebni humanisti jednako koliko i informatičari. Da su nam potrebni umjetnici jednako koliko i inženjeri.

I da je, prije svega, potreban dijalog. Razgovor o tome kakvu budućnost želimo, za koga je želimo i po koju cijenu.

Pet dana nije puno za takav razgovor. Ali možda je dovoljno da se započne. Možda je dovoljno da se pokrene proces. Možda je dovoljno da se otvori prostor u kojem će se teške i neugodne teme moći raspravljati bez straha od isključivanja ili ismijavanja.

A možda je samo dovoljno da se ljudi okupe, razmijene ideje, uspostave kontakte i vrate se svojim laboratorijima i uredima s novom energijom i novim pitanjima. I to je vrijedno. To je, zapravo, jedino što je vrijedno.

Jer budućnost se ne događa na festivalima. Budućnost se događa u tišini laboratorija, u kaosu studentskih domova, u dugim noćima ispred računala, u razgovorima uz kavu koji se oduže do jutra. Budućnost se događa svaki dan, u malim koracima, u sitnim odlukama, u trenucima kada nitko ne gleda.

Festival je samo podsjetnik. Podsjetnik da ono što radimo ima smisla. Da ono što radimo može promijeniti svijet. Da ono što radimo nije uzalud.

I to je, u konačnici, jedino što nam treba. Podsjetnik.

I tako smo opet tu gdje smo bili. Pred vratima budućnosti, s kartom u ruci, spremni za ulazak. Samo što je karta skuplja nego što mislimo, a putovanje duže nego što smo očekivali.

Ali što ćeš. Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: news.mit.edu