Orbital data centri su skuplji od vašeg stana

Osamsto milijardi dolara. To je otprilike iznos za koji bi mogao kupiti cijelu Sloveniju, platiti njen vanjski dug i ostalo bi ti za pivo za cijeli narod do kraja vijeka. U Silicijskoj dolini, taj taj iznos smatraju konzervativnom procjenom za izgradnju orbitalnih data centara koje bi hladio svemirski vakuum i napajala sunčeva energija. Ideja je jednostavna, elegantna i potpuno luda — kao da si odlučio riješiti problem gužve u Zagrebu tako što ćeš cijeli grad preseliti na Mjesec.

Problem nije u fizici. Problem je u onome što inženjeri zovu "realnost", a prodavači magle "prilika bez presedana". Kad netko kaže da će podatkovni centri u orbiti riješiti problem potrošnje energije, zaboravlja spomenuti da je lansiranje jednog kilograma opreme u svemir i dalje skuplje od kupovine zlatne poluge. A ti kilogrami nisu laptopi — to su rashladni sustavi, redundantni serveri, backup generatori i sva ona infrastruktura koja već na Zemlji izgleda kao da ju je dizajnirao netko tko mrzi život.

Jebote, pa mi još uvijek imamo problema s održavanjem servera u podrumima zgrada gdje temperatura ljeti prelazi četrdeset stupnjeva. Sjećam se devedesetih, kad je Kvarner Net držao opremu u prostoriji bez klime i hladio ju ventilatorom iz vojnog viška — i to je funkcioniralo bolje nego što će ikad funkcionirati bilo što u orbiti, jer barem nisi morao slati inženjera na popravak raketom koja košta više od cijelog tog data centra.

Orbitalni data centri su savršen primjer tehnološkog snobizma koji se prodaje kao rješenje za klimatske promjene, a zapravo je samo način da se izbjegne plaćanje struje na Zemlji. Jer, gle čuda, struja u pustinji je jeftina, ali struja u svemiru — ta je besplatna, samo što je prvo moraš lansirati u orbitu zajedno s panelima, kablovima i svom pratećom opremom. Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba više novca od BDP-a Islanda da shvati da je lakše izolirati krov nego izgraditi svemirsku stanicu?

Najbolji dio ove priče je kad krenu objašnjavati kako će orbitalni data centri rješavati problem latencije. Latencija, za one koji nisu proveli mladost u server sobama, je ona stvar koja te natjera da baciš miš kroz prozor kad ti se web stranica učitava pet sekundi. U orbiti, signal putuje brzinom svjetlosti, što zvuči odlično dok ne shvatiš da i dalje postoji kašnjenje od nekoliko milisekundi samo zbog udaljenosti — a to je prije nego što tvoj zahtjev uopće stigne do servera koji se vrti u krug brzinom od sedam kilometara u sekundi.

Pas mater, pa mi još uvijek nismo riješili problem da Netflix ne radi kad padne kiša u Rijeci, a oni pričaju o data centrima koji će se kretati brzinom kojom se kreće svemirska postaja. Zamisli da trebaš sinhronizirati podatke između dvije orbitalne jedinice koje se kreću različitim brzinama na različitim visinama — to je kao da pokušavaš spojiti dvije bakice na rolšuama na Autoputu, samo što su bakice vrijedne milijardu dolara i ako promašiš, eksplodiraju.

I tu dolazimo do ključnog pitanja koje nitko ne postavlja na konferencijama: tko će to popravljati kad se pokvari? Na Zemlji, imaš tehničara koji dođe za sat vremena, zalemi kondenzator i ode kući na kavu. U orbiti, imaš dvije opcije: pošalješ astronauta koji košta desetke milijuna dolara po misiji, ili pustiš da se server sam popravi — a sam popravljanje u svemiru je otprilike jednako pouzdano kao što je moj stari Peugeot 205 iz devedesetih bio pouzdan na putu za Zagreb. Odnosno, nije.

Ali najveća ironija je u tome što orbitalni data centri ne rješavaju problem koji bi trebali rješavati. Potrošnja energije AI modela nije problem zato što serveri troše struju — problem je u tome što se ta struja proizvodi iz fosilnih goriva, a ne iz obnovljivih izvora. Premjesti servere u svemir i i dalje ćeš trebati energiju za njihovo hlađenje, komunikaciju i održavanje — samo što će sada ta energija dolaziti iz raketa koje sagorijevaju tone goriva da bi uopće došle do tih servera.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška što ove priče izlaze baš sad, kad investitori počinju shvaćati da AI nije magično rješenje za sve probleme, nego samo skupa igračka za bogate koji ne znaju što bi s parama. Orbitalni data centri su savršena distrakcija — dok pričamo o svemiru, nitko ne pita zašto Google i dalje koristi dizel generatore u svojim data centrima u Kaliforniji, ili zašto Microsoft još uvijek nije prešao na sto posto obnovljivu energiju.

Ako moraš objasniti zašto tvoj proizvod nije prijevara, vjerojatno jest.

Izvor: spectrum.ieee.org