Pad zrakoplova kod Medulina uzeo je četiri života, a među njima i čovjeka koji je desetljećima...

Taj čovjek je izgradio carstvo na adrenalinu, na onom trenutku kad ti srce stane pa opet krene, na onom osjećaju kad si pedeset metara iznad zemlje i jedino što te dijeli od betona je komad čelika i dobra volja inženjera. Ljudi su plaćali da bi se bojali, da bi osjetili onaj stari, primitivni strah koji nas podsjeća da smo živi. I eto ironije — čovjek koji je cijeli život prodavao simulaciju smrtne opasnosti, na kraju je umro na način na koji nijedna njegova atrakcija nije mogla pripremiti nikoga.

Jer nema sigurnosnog pojasa koji te drži kad motor zakaže na tisuću metara. Nema uputa za evakuaciju kad kabina počne padati. Nema onog malog plastičnog gumba za hitne slučajeve koji bi vratio avion u normalu. Samo tišina, pa udarac, pa ništa.

I dok čitamo vijesti o poginulom poduzetniku, dok se zgražamo nad tragičnom sudbinom četvero ljudi koji su krenuli na put i nisu stigli, negdje u pozadini se uvijek provlači ono najgore što ljudska priroda može ponuditi — potreba da iz tragedije izvučemo pouku. Kao da svaka smrt mora imati smisao, kao da svaki pad mora biti dio nekog većeg plana. Ali nije. Ponekad se stvari jednostavno sjebu. Ponekad motor otkaže, ponekad pilot pogriješi, ponekad vjetar puhne na krivi način. I to je to. Nema duboke poruke. Nema životne lekcije. Samo četiri obitelji koje će sutra dobiti poziv koji im je promijenio život.

A ono što je najgore u cijeloj priči nije sama smrt, nego način na koji će je mediji i javnost konzumirati. Već sutra će netko napisati kolumnu o krhkosti života. Prekosutra će netko drugi iskoristiti ime pokojnika da proda pretplatu. Za tjedan dana će svi zaboraviti, osim onih koji su izgubili nekoga. Jer tako funkcionira industrija vijesti — tragedija je roba s rokom trajanja od 72 sata, nakon čega je zamijeni nova tragedija, svježija, krvavija, bolja za klikove.

I sad će netko reći da je ovo cinično, da ne treba ovako o smrti, da treba poštovati žrtve i njihove obitelji. I taj netko će biti u pravu. Ali isto tako, netko mora reći ono što svi misle, a nitko ne izgovara — da je cijeli naš odnos prema smrti postao jednako površan kao i odnos prema životu. Plaćamo da bismo se bojali na siguran način, na atrakcijama koje su projektirali ljudi koji su znali da je sigurnost samo iluzija koju prodajemo dovoljno dugo dok se ne dogodi ono što se mora dogoditi.

Jer statistika je neumoljiva. Letenje je najsigurniji način putovanja, kažu. I to je istina. Ali ta ista statistika kaže da kad se pad dogodi, preživljavanje nije pitanje vještine, sreće ili sudbine — već čiste fizike. I fizika je, jebote, bezosjećajna kuja koja ne pravi razliku između kralja zabave i prosjaka.

Četvero ljudi je poginulo. Jedan od njih je izgradio imperij na strahu i smijehu. Drugi su bili tu samo zato što su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, ili su bili dovoljno važni da sjede u istom avionu s važnim čovjekom. I to je jedina razlika koju će povijest zapamtiti — da je jedan od njih imao nadimak i biografiju, dok će ostali ostati samo brojke u statistici.

Ali evo što je zanimljivo — dok svi pričaju o poginulom poduzetniku, nitko ne postavlja pitanje koje bi trebalo postaviti. Kako je moguće da čovjek koji je desetljećima upravljao rizicima, koji je znao da je svaka atrakcija potencijalna smrtna zamka, koji je morao razumjeti fiziku i inženjering bolje od većine — kako je moguće da je taj taj čovjek sjeo u mali avion i poletio iznad Medulina?

Nije poanta u avionu. Nije poanta u pilotu. Poanta je u onom tihom, iracionalnom uvjerenju koje svi nosimo u sebi — da se nama nešto ne može dogoditi. Da smo mi pametniji, sretniji, bolji. Da smo mi iznad statistike. I upravo to uvjerenje, to samozavaravanje, je ono što nas sve na kraju pojebe. Ne motor koji otkaže. Ne pilot koji pogriješi. Već ona unutarnja sigurnost da smo mi iznimka od pravila.

A pravilo je jednostavno: život je kratak, smrt je sigurna, a sve između je samo pitanje sreće i dobrog marketinga.

Izvor: riportal.net.hr