Parkiralište u Lovranu

Sto pedeset osam tisuća eura za parkiralište u Lovranu. U svijetu u kojem jedan startup troši toliko na pizzu za hackathon preko vikenda, netko je potpisao ugovor za nešto što će za devedeset dana postati beton na kojem će ljudi ostavljati svoje aute. I to je, u prijevodu s lokalnog na globalni, jedina vijest koja ima smisla.

Jer dok se u Silicijskoj dolini bore s egzistencijalnim pitanjima poput "hoće li nas AI zamijeniti" i "kako optimizirati algoritam za isporuku avokada za dvije sekunde brže", u stvarnom svijetu ljudi imaju problem koji se zove: nemam di parkirat. I rješavaju ga. Ne appom. Ne platformom. Ne blockchainom. Betonom.

Devedeset dana. Tri mjeseca. To je rok u kojem će se, prema ugovoru, riješiti problem koji muči mještane Omladinske ulice godinama. Tri mjeseca da se iskopaju kanali, izlije beton, nacrtaju linije i stave znakovi. U tech svijetu, za tri mjeseca jedva stigneš održati treći sastanak o tome tko će pisati user stories. Ali ovdje, netko je potpisao papir i rekao: "Rok je 90 dana." I to će se dogoditi. Jer nema druge.

Jebote, kako to osvježava.

Naravno, odmah će se javiti pametni ljudi koji će reći: "Pa 158 tisuća eura za parkiralište? To je puno." I u pravu su. I nisu. Jer cijena parkirališta nije samo beton i asfalt. Cijena parkirališta je i cijena nepropisno parkiranih auta koji blokiraju prolaz. Cijena svađa između susjeda. Cijena živaca koje su izgubili ljudi koji se svako jutro pitaju gdje će ostaviti auto da ne dobiju kaznu. Cijena vremena provedenog u kruženju ulicama u potrazi za mjestom. To je sve već plaćeno. Samo nije fakturirano.

I tu dolazimo do onog dijela koji tech industrija nikad ne razumije. Oni misle da je problem u softveru. Da trebaš napraviti app za dijeljenje parkinga, ili dinamičku naplatu, ili AI koji predviđa slobodna mjesta. A problem je, u stvari, u betonu. Doslovno. Fizički. Materijalni svijet u kojem automobili imaju masu i volumen i trebaju negdje stajati. I to rješenje nije skalabilno, nije disruptivno i neće dobiti Venture Capital. Ali radi.

Jer kad izgradiš parkiralište, ljudi parkiraju. Ne treba onboarding. Ne treba user training. Ne treba customer support. Samo staviš auto na mjesto koje je nacrtano. I to je to. Produktivnost: 100%. ROI: trenutačan. Jedina metrika koja pada je broj kazni za nepropisno parkiranje, ali to je problem za lokalni proračun, ne za mještane.

I tu je, naravno, ironija. Jer isto tako bi se moglo reći da je 158 tisuća eura puno za nešto tako banalno kao što je mjesto za auto. Ali pogledajmo alternativu. U istom iznosu, u svijetu javne uprave, možeš dobiti studiju. Studiju o potrebi za parkiralištem. Studiju o utjecaju na okoliš. Studiju o mogućnostima financiranja. Studiju koja će trajati dvije godine, koštati 150 tisuća eura, i na kraju preporučiti da se napravi parkiralište. Koje će onda koštati još 158 tisuća eura. I trajat će još 90 dana. Ukupno: dvije godine i 308 tisuća eura za isto rješenje. Ovdje su preskočili studiju. Netko je rekao: "Znamo da treba. Napravimo." I to je, u svijetu javne uprave, revolucija.

Naravno, netko će reći da je ovo samo jedna obična vijest iz male općine na Kvarneru. I u pravu je. Ali to je vijest koja govori više o stanju svijeta nego bilo koji članak o tome kako je OpenAI dobio još 10 milijardi dolara. Jer dok se veliki igrači bore za to tko će kontrolirati budućnost čovječanstva, ovdje netko rješava problem koji je nastao jučer i koji će biti riješen za 90 dana.

I to je ono što je stvarno. Ne skaliranje. Ne unicorni. Ne IPO. Beton. Linije. Auto na mjestu. Čovjek koji ne mora više kružiti.

Ako moraš objasniti zašto je 158 tisuća eura za parkiralište dobra vijest, vjerojatno živiš u svijetu gdje ti je najveći problem to što ti je dostava hrane kasnila sedam minuta. Ovdje je problem bio: nemam di stati. Sad ima. I to je, pas mater, jedina vijest koja ti treba.

Izvor: fiuman.hr