Pedeset godina nakon mature u Trakošćanu

Pedeset godina. Pet desetljeća. Dovoljno dugo da se tri generacije izmjene, da se raspadnu države u kojima su maturirali i da se izmisle nove u kojima će njihova unučad maturirati. A oni su se ipak našli. Nije to izlet u Zagorje. To je forenzička ekshumacija vremena koje više ne postoji, a za koje su svi uvjereni da je bilo bolje. I vjerojatno je bilo.

Generacija Prve riječke gimnazije, 1972. do 1976., odabrala je autobus umjesto svečane večere i dvorac umjesto restorana. Nema govora, nema biranja najboljeg učenika, nema one neugodne minute kad netko pita što radiš i ti moraš objasniti da si u mirovini i da ti je najveći projekt danas paziš da se trava ne pokosi prije nego što kiša padne. Imali su cijeli dan. Dovoljno dugo da se otvore one ladice koje su zaključane već desetljećima.

Jer evo u čemu je stvar: kad prođe pola stoljeća, više nisi onaj tko si bio na maturi. Nisi ni onaj koji je mislio da će biti. Nestali su kompleksi, ambicije, ljubomora zbog djevojke iz trećeg reda i ona neugodna situacija s profesorom matematike koji je imao čudne metode objašnjavanja integrala. Ostalo je samo: bili smo tamo, u isto vrijeme, u istom prostoru, i to nas povezuje više od bilo koje aplikacije za društvene mreže koju su izmislili klinci koji tada nisu ni bili rođeni.

Tu dolazimo do dijela koji tech industrija nikad neće razumjeti. Silicijska dolina prodaje povezanost kao proizvod. Evo ti aplikacije, evo ti algoritam koji će ti pokazati ljude koje bi trebao znati, evo ti notifikaciju da je netko iz osnovne škole objavio fotografiju doručka. Ali to nije povezanost. To je simulacija. Autobus pun šezdesetosmogodišnjaka koji idu u Trakošćan je stvarnost. Nema lajkova. Nema komentara. Nema filtera koji će ukloniti bore i sijedu kosu. Ima samo: sjećaš li se onog puta kad je Štef izgubio torbu s domaćom zadaćom na Korzu? I svi se smiju. I svi znaju tko je Štef. I svi su bili tamo.

To je ono što tehnologija ne može replicirati. Kontekst. Zajedničko iskustvo koje nije digitalno. Možeš imati najbolji LLM na svijetu, možeš mu dati sve podatke o generaciji 1976., možeš ga natjerati da generira savršeno uvjerljive uspomene. Ali neće znati kako je mirisala učionica u devet ujutro nakon što je domar ložio peć na ugljen. Neće znati koji je profesor imao onaj specifični kašalj koji je najavljivao test. Neće znati zašto je baš ta klupa u trećem redu bila "rezervirana" iako nije bilo rezervacija.

I tu dolazimo do one prave poante. Dok svijet bruji o umjetnoj inteligenciji koja će zamijeniti sve, od programera do knjigovođa, ovi ljudi su tiho demonstrirali nešto što nijedna neuronska mreža ne može: autentično ljudsko povezivanje bez posrednika. Bez platforme. Bez pretplate. Bez uvjeta korištenja koji se protežu na četrdeset stranica. Samo su se ukrcali u autobus i otišli.

Nije to bunt protiv tehnologije. Nije to ni nostalgično cmizdrenje o tome kako je nekad bilo bolje. To je jednostavno dokaz da su neke stvari izvan dometa bilo kakve tehnološke revolucije. Možeš imati najbolji video-poziv na svijetu, s 8K rezolucijom i surround zvukom, ali neće zamijeniti onaj trenutak kad netko stavi ruku na tvoje rame i kaže: "Jebote, stari, kako si?" I to misli.

A sad, onaj dio koji tech industrija ne želi čuti. Dok vi razvijate sljedeću aplikaciju koja će "revolucionirati način na koji se ljudi povezuju", generacija koja je maturirala prije pedeset godina već je riješila problem. Sastali su se. Otišli su na izlet. Pričali su. Smijali su se. Plakali su. I vratili su se kući s onim osjećajem koji nijedna notifikacija ne može izazvati: pripadam negdje. I ta pripadnost nema veze s geolokacijom, demografskim profilom ili interesnim skupinama. Ima veze s tim da si 1972. sjedio u klupi pored nekoga tko je danas, pedeset godina kasnije, sjedio pored tebe u autobusu.

Nema tu algoritma. Nema tu podatkovne znanosti. Nema tu A/B testiranja. Ima ljudi. I to je, na kraju krajeva, jedino što je ikad imalo smisla.

Izvor: fiuman.hr