Pedeset i petsto eura materijalne štete i dvije mlade žene koje su, eto, odlučile testirati Božji radar

Prvo, nemojmo se zavaravati. Ovo nije priča o vjeri, ni o crkvi, ni o Gorskom kotaru. Ovo je priča o tome kako siromaštvo, dosada i nedostatak bilo kakve alternative stvaraju kriminalce koji su toliko loši u svom poslu da ih uhvate prije nego što uspiju potrošiti plijen. Petsto eura. Dvije djevojke. Dvije crkve. To nije kriminalni plan, to je očajnički pokušaj da se preživi još jedan mjesec u zemlji gdje je minimalac dovoljan za stan, komunalije i jedan odlazak u dućan tjedno. Ako imaš sreće. I ako ne pušiš. I ne piješ. I ne živiš u Rijeci, gdje su stanovi skuplji nego u Zagrebu. I ne boluješ od kronične bolesti. I ne studiraš. I nemaš djecu. I nemaš auto. I ne sanjaš o ljetovanju. Onda, eto, možeš. Ali ne možeš. Zato su ove dvije djevojke, vjerojatno, ušle u crkvu i uzele ono što su ljudi ostavili za misu, za svijeće, za milostinju. Nisu ukrale zlato, nisu ukrale relikvije, nisu ukrale umjetnine. Uzele su kusur. To je to.

Drugo, i tu dolazimo do dijagnoze, ovo nije samo krađa. Ovo je simptom. Pacijent je hrvatsko društvo, a simptomi su kronični: visoka nezaposlenost mladih, nedostatak perspektive, inflacija koja jede plaće, stambena politika koja ne postoji, obrazovni sustav koji proizvodi generacije ljudi spremne za rad u Njemačkoj, Irskoj ili Australiji, ali ne i u vlastitoj zemlji. A oni koji ostanu, često ostanu zato što nemaju drugog izbora. I onda, u nekom trenutku, kad ti računi stignu, kad vidiš da je trećina tvoje plaće otišla na režije, kad shvatiš da ne možeš priuštiti ni novu jaknu, a zima je, i kad ti se učini da je cijeli svijet protiv tebe — eto, odeš u crkvu. Ne zato što si vjernik. Zato što je crkva jedino mjesto u ovom selu gdje ljudi ostavljaju novac bez nadzora. To je, u svom najgorem obliku, vjera u to da će netko drugi riješiti tvoj problem. Samo što ovdje nije riječ o molitvi, nego o džeparenju.

Treće, i najvažnije, ovo nije izoliran slučaj. Ovo je obrazac koji se ponavlja u svakoj sredini gdje je socijalna mreža popucala, gdje institucije ne rade, gdje je povjerenje u sustav na nuli. Policija je odradila svoj posao, kriminalističko istraživanje, utvrđivanje činjenica, podnošenje kaznene prijave. To je standardna procedura. Ali pitanje koje nitko ne postavlja je: što će biti s tim djevojkama? Hoće li dobiti uvjetnu kaznu, pa će opet, za godinu dana, netko drugi u nekoj drugoj crkvi uzeti milodare? Hoće li završiti na društveno korisnom radu, čistiti crkve i groblja, pa će se osjećati kao kažnjeni grešnici u srednjovjekovnoj priči? Ili će ih sustav jednostavno progutati, etiketirati kao kriminalke, i one će nastaviti živjeti na marginama, povremeno krasti, povremeno raditi na crno, povremeno primati socijalnu pomoć, i tako u krug dok ne postanu previše umorne ili previše stare za takav život? Jer to je jedino što im nudimo. Ne nudimo im posao, ne nudimo im obrazovanje, ne nudimo im smještaj, ne nudimo im psihološku pomoć, ne nudimo im ništa osim kaznenog progona i novinskog članka koji će čitati njihovi susjedi i govoriti: "Eto, vidite, mlade žene, a kradu po crkvama, kakav je to svijet postao."

A svijet je, eto, postao takav da je petsto eura dovoljno da se dvije mlade žene odluče na krađu, a da je istih tih petsto eura dovoljno da ih se osudi i etiketira za cijeli život. U isto vrijeme, negdje u Silicijskoj dolini, netko tko je prodao maglu za sto milijuna dolara dobiva nagradu za inovaciju, a netko tko je ukrao patent dobiva poziciju u drugoj firmi. Ali ovdje, u delničkom kraju, petsto eura je granica između običnog građanina i kriminalca. To je, ako mene pitate, najbolji dokaz da smo kao društvo izgubili svaki osjećaj za mjeru. Ne, ne opravdavam krađu. Ne, ne mislim da je u redu uzeti milodare iz crkve. Ali mislim da je jednako neopravdano ignorirati razloge zašto je netko uopće došao na ideju da to napravi. Jer ako ne razumiješ uzrok, nećeš izliječiti ni simptom. A ovaj simptom, vjerujte mi, neće nestati sam od sebe.

I tako smo došli do točke gdje je najveća vijest u regiji krađa od petsto eura, dok se milijuni eura iz EU fondova troše na projekte koji ne donose ništa osim papira i sastanaka. Dok se političari bore za fotelje, dok se javne firme pune rođacima, dok se natječaji nameštaju, dok se svi čude što mladi ljudi nemaju povjerenja u sustav — eto, dvije djevojke su ušle u crkvu i uzele kusur. To je, u svojoj srži, najiskreniji komentar o stanju društva koji ste mogli dobiti. One nisu samo ukrale novac. One su ukrale iluziju da je crkva sveto mjesto, da je vjera sigurno utočište, da je milodar dar koji se ne dira. One su, na svoj način, rekle: "Ništa nije sveto. Ništa nije sigurno. Ništa nije zaštićeno." I to je, nažalost, jedina istina koju su izgovorile.

Ako moraš objasniti zašto netko krade milodare, vjerojatno si već izgubio bitku.

Izvor: riportal.net.hr