Pedeset milijardi eura za AI infrastrukturu koja će, ako sve prođe po planu, biti gotova taman kad...

To nije pesimizam. To je matematika. Europski lideri, posebno oni s mandatom koji se broji u mjesecima, imaju čudan dar za pokretanje projekata koji traju duže od njihovog političkog roka trajanja. Kao da gradiš kuću na zemljištu koje ćeš prodati za šest mjeseci — investicija je realna, ali tko će u njoj živjeti, pitanje je za sljedećeg vlasnika.

AI data centri su nova katedrale. Svaki grad, svaka država, svaka unija želi svoju. I svi pričaju istu priču: bez vlastite infrastrukture, suverenitet je iluzija, podatci su nafta, a onaj tko kontrolira računalnu snagu kontrolira budućnost. Sve točno. Sve. Ali.

Ali izgradnja data centra nije kao kupnja servera za hosting 1996. kad si uzeo tri racka, stavio ih u podrum, spojio na ADSL i mislio da si car. Danas govorimo o projektima koji troše električnu energiju malog grada, zahtijevaju rashladne sustave vrijedne zlatnog standarda i planove koji se mjere u godinama, ne mjesecima. A politički mandati se mjere u godinama. Pet godina je vječnost u tehnologiji i trenutak u građevini.

Najzanimljiviji dio ove priče nije novac. Niti tehnologija. Niti činjenica da će data centri trošiti toliko struje da će se netko morati zapitati zašto gradimo nove nuklearke umjesto da obnovimo stare. Najzanimljiviji dio je ono što se događa između najave i realizacije.

Jer u tom intervalu dogodi se sve. Novi model AI-ja koji zahtijeva deset puta manje računalne snage. Novi čip koji radi na principima za koje smo mislili da su znanstvena fantastika. Nova regulativa koja data centre pretvara u ekološke bombe. Nova kompanija koja odluči da je cloud bolji od vlastitog hardvera. I najvažnije — novi političar koji naslijedi stari mandat i odluči da su data centri bili hir prethodnika.

To nije cinično. To je iskustvo. Sjećam se kad smo 1996. postavljali prve servere za Kvarner Net i mislili da smo napravili nešto revolucionarno. Jesmo. Ali revolucija je trajala otprilike koliko i prvi račun za struju. Onda je trebalo nadograditi, proširiti, zamijeniti. I tako svake dvije godine. Danas su ti taj serveri u muzeju, a mi smo naučili da infrastruktura nije cilj, nego sredstvo. I da sredstvo bez održavanja postaje smeće brže nego što političari stignu izgovoriti "digitalna transformacija".

Problem s europskim AI ambicijama nije u ambicijama. Problem je u vremenskoj skali. Data centri se ne grade preko noći. Dozvole, okolišne studije, priključci na električnu mrežu, optičke poveznice — to su mjeseci i godine birokracije koja ne mari za to što je Altman najavio novi model koji će sve ovo učiniti zastarjelim. Dok se iskopa prva lopata zemlje, tržište je već otišlo u smjeru koji nitko nije predvidio.

A ono što je najgore od svega — svi to znaju. Investitori znaju. Inženjeri znaju. Čak i političari znaju, samo što im je politička računica važnija od tehničke. Bolje je najaviti data centar i dobiti pet minuta na vijestima nego šutjeti i priznati da je cijela priča o europskom AI suverenitetu lijepa teorija koja se razbija o prvu proračunsku kontrolu.

Hoće li se išta od toga izgraditi? Hoće. Data centri će niknuti, jer novac uvijek nađe put do betona. Hoće li to biti ono što je zamišljeno? Neće. Jer svaki veliki infrastrukturni projekt u povijesti tehnologije završio je kao nešto drugo od onoga što je planirano. Autoceste su postale trgovački centri. Optičke mreže su postale streaming platforme. Data centri će postati nešto što danas ne možemo ni zamisliti.

Ali jedno je sigurno: političar koji je projekt najavio neće biti tu kad se prvi server upali. Bit će negdje drugdje. Na nekoj konferenciji. S novim projektom. I novom najavom.

Jer tako to funkcionira. Najava je važnija od realizacije. A budućnost je uvijek nečiji drugi problem.

Izvor: bloomberg.com