Petnaest posto Amerikanaca bi radije imalo AI šefa
Petnaest posto ljudi je toliko traumatizirano ljudskim menadžmentom da bi se radije prepustilo hladnoj, algoritamskoj logici koja nema kapacitet za empatiju, milost ili razumijevanje izvan svojih podataka. To nije tehnološki napredak, to je bijela zastava u ljudskom ratu za dostojanstvo na radnom mjestu. Zamislite scenarij: vaš šef nije osoba koja ima loš dan, koja projektira svoje bračne probleme na vaš performance review ili koja favorizuje nekoga jer ide s njim na pivo.
Vaš šef je sustav. Sustav koji analizira vašu produktivnost u stvarnom vremenu, koji optimizira vaš raspored prema nekim nevidljivim ključevima efikasnosti, koji vam dodjeljuje zadatke bez objašnjenja "zašto", jer "zašto" je nepotreban emocionalni balast. Petnaest posto ljudi kaže: "Da, molim, dajte mi to. Jer barem će biti pošteno.
Ako ću biti broj, radije ću biti broj u matrici nego broj u glavi narcisoidnog direktora koji misli da je Steve Jobs." Ovdje se ne radi o povjerenju u AI. Ovdje se radi o potpunom gubitku povjerenja u ljudsku sposobnost da vodi, da upravlja, da bude fer. Anketa Quinnipiac sveučilišta nije pokazatelj tehnološke zrelosti, nego društvene bolesti. To je simptom.
Pacijent pokazuje znakove kronične frustracije, sindroma izgaranja i dubokog nepovjerenja prema hijerarhijskoj strukturi. Preporuka? Hitna intervencija ljudskog menadžmenta, ali farmakološka terapija je beskorisna — bolest je sistemska. Ljudi su jednostavno odlučili da je đavao kojeg poznajuš gori od đavla kojeg ne poznaješ, pa makar taj novi đavao bio skup statističkih modela treniranih na terabajtima korporativnog govora.
Razmislimo samo o tome kakav bi taj AI šef uopće izgledao. Ne bi bio Jarvis iz Iron Mana, ljubazni i prilagodljivi batler. Bio bi nešto što je dizajnirano da maksimizira output i minimizira troškove. Njegov "um" bi bio izgrađen na podacima iz kompanija poput Amazona, gdje se svaki pokret skladištara mjeri, analizira i kažnjava ako odstupa od algoritamske norme.
Njegova "mudrost" bi dolazila iz analize tisuća performance reviewa koji su, sami po sebi, puni ljudskih predrasuda. Naučio bi najgore navike najgorih ljudskih šefova i onda ih primijenio sa željeznom, neumoljivom konzistencijom. Ne bi mogao biti podmitljiv, ne bi imao rođendane na koje morate skupiti, ne bi vam pričao o svom maratonu. Ali bi također nikada nije prepoznao da ste danas tužni jer vam je pas bolestan, da vam treba sat vremena više za zadatak jer ste premoreni, ili da je vaša kreativna blokada zapravo predznak za genijalnu ideju koja treba vremena da sazri.
On bi vidio samo pad u metriku. I reagirao prema protokolu. I što je najbolje, tu nema žalbe. Kome ćete se žaliti?
Drugom AI-u iz odjela ljudskih resursa? Otvorite ticket u sustavu, unesete broj zaposlenika, opišete problem. AI će analizirati vašu komunikaciju, usporediti je s prethodnim incidentima, provjeriti vašu produktivnost u zadnjih četrnaest dana i donijeti odluku. Nema razgovora uz kavu.
Nema "ajde da popričamo čovjek čovjeku". Samo odluka, isporučena u vaš inbox s potpuno gramatički točnim i emocionalno sterilnim obrazloženjem. Petnaest posto ljudi to želi. To je jezivo.
Naravno, tu je i ekonomska strana priče. AI šef ne treba plaću, bonuse, mirovinski fond, zdravstveno osiguranje, godišnji odmor, ni roditeljski dopust. Ne napušta posao da bi otišao kod konkurencije. Ne organizira štrajk.
Za korporaciju, to je sveti gral upravljanja: potpuna kontrola uz minimalne troškove. Sam Altman bi vam, dok prodaje svoju viziju opće inteligencije koja će riješiti sve probleme čovječanstva, vjerojatno rekao da je ovo prirodna evolucija radnog mjesta. Da će AI osloboditi ljude od dosadnog menadžerskog posla. Ono što neće reći je da će taj taj AI, u rukama štedljivog CFO-a, prvo analizirati koji se ljudski poslovi uopće isplati zadržati.
A šefovi, menadžeri srednjeg sloja, su često na vrhu te liste. Zašto plaćati deset menadžera kada jedan sustav može nadgledati stotinu zaposlenika? Problem je u tome što se prodaje priča o "oslobođenju", a kupuje se ropstvo efikasnosti. Ljudski šef, koliko god bio loš, ima kapacitet za iznenađenje, za milost, za grešku u vašu korist.
Možete ga uvjeriti, možete mu se dopasti, možete izgraditi odnos. S algoritmom, nema odnos. Postoji samo usklađenost. Vaša vrijednost se svodi na niz brojeva koji se uspoređuju s benchmarkom.
A ako padnete ispod crte? Pa, sustav će prvo pokušati s "personaliziranim" planom poboljšanja — vježbe, tutorijali, možda čak i AI coach. Ako to ne upali, sljedeći korak je automatizirana otpremnina. Sve bez ljudske intervencije.
Bez neugodnog razgovora, bez suza, bez krivnje. Samo obavijest i onemogućen pristup sustavima. Čista, klinička separacija. I petnaest posto ljudi kaže da je to prihvatljivo.
To govori više o našem društvu nego o našoj tehnologiji. A što je s onih 85%? Oni koji kažu ne? Vjerojatno su imali iskustvo s automatskim telefonskim sustavom koji ih vodi u pakleni krug izbora bez mogućnosti da razgovaraju s živim čovjekom.
Shvaćaju da je AI šef taj sustav, samo na steroidima i s pristupom vašem kalendaru, emailu i možda čak i web kameri. Oni još vjeruju, ili se barem nadaju, da ljudska spojka ima neku vrijednost. Da je menadžment umjetnost, a ne znanost. Da je vođenje ljudi nešto što zahtijeva emocionalnu inteligenciju, a ne samo logičku.
Nažalost, upravo ta skupina je ranjiva. Jer kada korporativni board odluči rezati troškove i implementirati AI menadžment platformu, niko neće pitati zaposlenike za mišljenje. Implementirat će se odozgo prema dolje, s marketingom koji će to prodati kao "inovaciju koja vam daje veću autonomiju". A one koji se žale će se etiketirati kao otpornici na promjene, ludditi, nefleksibilni element.
Postoji i apsurdna logika u samoj ideji. AI koji upravlja ljudima mora biti treniran na podacima o tome kako dobri ljudi upravljaju ljudima. A gdje su ti podaci? U korporacijama koje su već poznate po toksičnoj radnoj kulturi, po prekovremenom radu, po sindromu izgaranja.
Dakle, sustav će naučiti optimizirati za produktivnost, ali neće imati koncept "zdravlja zaposlenika" osim ako mu to eksplicitno ne ugrađujemo kao metriku. A tko će to ugrađivati? taj ljudi koji su motivirani smanjiti troškove i povećati profit. Konflikt interesa je očit, ali će biti zanemaren jer je tehnologija "neutralna". To je kao dati nož serijskom ubojici i reći da je nož neutralan — istina je, ali potpuno nebitna u kontekstu namjera korisnika.
Konačno, ova brojka od 15% je vjerojatno samo vrh ledenog brijega. To su ljudi koji su toliko očajni da su to svjesno priznali. Koliko ih još postoji koji to ne bi priznali, ali bi, kad bi im se ponudila konkretna opcija, pristali? Koliko mladih, koji su odrasli u svijetu aplikacija i algoritama, bi to smatralo normalnim?
Generacija koja je naučila da se društveni status određuje brojem lajkova možda neće imati problem s time da im se profesionalna vrijednost određuje brojem završenih taskova po satu. Budućnost rada ne dolazi kao spektakularna robotska revolucija, već kao tiha, postepena erozija ljudskog dodira u svim sferama života, počevši od one u kojoj provodimo većinu budnog vremena. I tako ćemo doći do situacije u kojoj će ljudi tugovati za lošim ljudskim šefom kao za nekim izgubljenim, autentičnim iskustvom.
"Bar si mogao popiti kavu s njim i posvađati se, bar je bio živ!" Bit će to nostalgija za ljudskom neefikasnošću, za greškama, čak i za nepravdom, jer je nepravda barem bila nešto što je moglo izazvati bijes, solidarnost, bunt. Protiv algoritma se ne možete buniti. Možete samo ga isključiti. A to nećete moći, jer će kontrola biti daleko izvan vašeg dosega.
Petnaest posto je signal. Signal da je prag tolerancije za ljudsku nekompetentnost i zloupotrebu moći premašen. Signal da je povjerenje u institucije toliko narušeno da ljudi traže utočište u hladnoj objektivnosti strojeva. To nije pobjeda tehnologije. techcrunch.com
Izvor: techcrunch.com Izvor: techcrunch.com Izvor: techcrunch.com
Zanima vas ovakva AI tehnologija?
RiNET gradi sovereign AI rjesenja za javni sektor i poduzeca - od civic intelligence do automatizacije nabave.
Kontaktirajte nas →
Komentari