Petnaest minuta s AI asistentom je sve što treba da tvoj mozak postane lijen kao student nakon prve...

Dijagnoza je jednostavna, ali je niko ne želi izgovoriti: digitalni beriberi. Kao što su mornari na dugim plovidbama razvijali nedostatak vitamina B1 jer su jeli samo polirano zrno, tako mi sada razvijamo nedostatak vitamina P — vitamina za problem solving — jer konzumiramo samo predigranu, poliranu informaciju. AI je postao naša prečišćena bijela riža uma. Hrani nas, ali nas istovremeno onesposobljava. Simptomi su poznati: gubitak strpljenja za složene zadatke, površno razumijevanje, osjećaj nelagode kad nema instant odgovora, potreba za validacijom od strane stroja prije nego što se išta poduzme. Pacijent pokazuje sve znakove atrofije kritičkog mišlća. Preporuka bi bila hitna rehabilitacija, ali prognoza je loša — cijela industrija profitira na njegovoj ovisnosti.

Apsurd je u tome što su ove tvrtke koje prodaju ovu kognitivnu šećernu vodu istovremeno opsjednute "produktivnošću". Njihovi dashboardovi mjere svaki klik, optimiziraju svaku sekundu, pretvaraju vrijeme u novac s brutalnom efikasnošću. Ali ono što ne mjere je koliko je ta produktivnost šuplja. Koliko je zapravo ljudska sposobnost da se suoči s nepoznatim, da izdrži u neizvjesnosti, da izmuči rješenje iz tvrdog kamena stvarnog problema, postala deficitarno dobro. Prodaju nam škare koje režu papir savršeno, ali zaboravljaju kako se drži olovka. I onda se čude što više nitko ne zna crtati.

Pitanje koje nitko ne postavlja je jednostavno: ako je ova tehnologija toliko moćna, zašto je njen primarni učinak na korisnika onesposobljavanje? Zašto alat koji bi trebao povećati ljudske kapacitete u stvari proizvodi vrstu mentalne ovisnosti koja podsjeća na one stare priče o duhovima u lampi koji ispunjavaju želje, ali uz cijenu duše? Odgovor, naravno, leži u ekonomiji pažnje. AI koji te čini sposobnijim, upornijim, kritičkijim nije profitabilan. Profitabilan je AI koji te drži zalijepljenog za sučelje, koji stvara dojam beskonačne kompetencije dok istovremeno ispumpava tvoju vlastitu. To je poslovni model star kao industrija: prodaj proizvod koji stvara ponovnu potrebu za samim sobom. Samo što ovaj put ne prodaješ pastu za zube. Prodaješ zamjenu za vlastiti um.

Sjećam se kad smo devedesetih podizali Kvarner Net. Bila je to fizička agonija. Serveri koji su se pregrijavali u podrumu, konfiguracije koje nisu radile, protokoli koji su se rušili usred noći. Nije bilo ChatGPT-a da pitaš "zašto mi BGP peer ne radi?". Bilo je samo ti sam, dokumentacija na engleskom koju jedva razumiješ, i sati, dani, tjedni probe i pogreške. Ta agonija je bila obuka. Iz nje se izlegla intuitivna razumijevanja mreža, sustava, uzroka i posljedica koja se ne mogu prenijeti promptom. Danas bi taj taj problem bio riješen u pet minuta. Ali ono što ne bi bilo riješeno je sposobnost sljedeće generacije da se izvuče iz sljedeće, još kompleksnije krize. Mi smo izgradili autopilot za put koji više ne znamo hodati.

Najveća ironija je što se ova studija pojavljuje u trenutku kada obrazovni sustavi diljem svijeta žustro implementiraju AI u učionice. Planovi su veličanstveni: personalizirano učenje, instant povratne informacije, ukidanje dosadnih zadataka. Nitko ne govori o tome da će možda ukidati i dosadne, ali kĺjučne, kognitivne procese poput memoriranja, povezivanja, borbe s nedostatkom informacija. Školski sustav koji proizvodi učenike ovisne o AI za rješavanje problema je kao teretana koja prodaje članarine, ali uklanja utege jer su klijenti počeli koristiti dizalice za uteg. Rezultat nije jača populacija. Rezultat je populacija koja ne zna podići svoju torbu za kupovinu.

I tako stojimo na rubu paradoksa. Tehnologija koja je najavljivala novo doba ljudske sposobnosti u stvari pokreće najbržu i najopsežniju eksperimentalnu atrofiju kognitivnih vještina u povijesti. I to nije nuspojava. To je direktna posljedica dizajna. Kao što društvene mreže nisu slučajno dizajnirane da izazivaju ovisnost, tako ni ovi asistenti nisu slučajno dizajnirani da zamijene, a ne da nadopune, ljudsko razmišljanje. Cilj je angažman. Cilj je retencija. Cilj je da se vratiš. A najsigurniji način da se vratiš je da osjetiš prazninu kad odsustvuješ.

Budućnost nije stroj koji razmišlja umjesto tebe. Budućnost je stroj koji te je uvjerio da ti to i želiš. I onda ti naplatio pretplatu za privilegiju da zaboraviš kako si to sam radio. Studije poput ove su samo prvi blagi otkucaj srca pacijenta koji pokazuje znakove zatajenja organa. Problem je što je cijela bolnica investirala u tvrtku koja prodaje lijek koji uzrokuje bolest.

Izvor: the-decoder.com