Plaža Hilton i lanac koji je pukao

Pedesetak metara obale koje je netko ogradio lancem i lokotom, pa sad netko mora doći sa škarama za metal da bi dokazao ono što bi u normalnoj državi bilo zapisano u prvom razredu osnovne škole — more je svih nas. Nije hotelske korporacije. Nije investitora koji je kupio zemljište pa sad misli da je kupio i valove. Nije ničije. I eto nas, u 2025. godini, gdje jedan čovjek reže lanac da bi podsjetio državu da postoji zakon koji je ona sama napisala.

Podsjeća me na one rane dane interneta u Hrvatskoj, sredinu devedesetih, kad su telekomi ograđivali infrastrukturu kao da je njihovo osobno dvorište. “Ovo je naša mreža, naš kabel, naši serveri, vi ste samo korisnici koji plaćaju i šute.” I onda je došao netko s rezačima — simboličnim, ne fizičkim — i rekao: “Nije. Ovo je javna infrastruktura, vi ste samo operatori.” Zato danas imamo konkurenciju, pad cijena i internet koji nije monopol jednog igrača. Ista priča. Drugi medij. taj lanac.

Jer evo što je zanimljivo kod tih lanaca — fizičkih i metaforičkih. Nitko ih ne stavlja preko noći. To je proces. Prvo dođe “privremena ograda” zbog radova. Onda “sezonska regulacija pristupa”. Onda “sigurnosni razlozi”. Onda “privatni posjed”. I svaki put netko spusti pogled i kaže “ma nije to ništa, samo na par dana”. A nakon pet godina, taj lanac je toliko zahrđao da ga ne možeš otvoriti ni ključem koji ne postoji. Jer ga i ne trebaš. Nitko se više ne sjeća da je tuda prolazio.

Ono što ovaj čin rezanja lanca otkriva nije hrabrost pojedinca, iako je i to tu. Otkriva duboku, sistematsku bolest hrvatskog društva — sposobnost da se zakon primjenjuje selektivno, ovisno o tome tko je na drugoj strani. Ako si obični građanin, eto ti inspekcije, kazne, opomene, ovrhe. Ako si hotelska korporacija koja je uložila milijune u renovaciju, eto ti tolerancije, razumijevanja, “ma bit će to riješeno u proceduri”. I procedura traje. Godinama. Dok se nitko više ne sjeća da je plaža bila javna.

Ali najgore od svega nije ni ta selektivnost. Najgore je što se država ne srami. Država koja je napisala Zakon o pomorskom dobru i javnim vodama, koji kaže jasno — more, obala, pojas uz more su javno dobro, neotuđivo, u vlasništvu Republike Hrvatske — ta ista država gleda u drugu stranu dok netko stavlja lokot na tu obalu. I ne samo da gleda u drugu stranu. Ona, u najboljem slučaju, kaže “procesuiramo”. U najgorem, kaže “pa nije baš tako jednostavno, ima tu i drugih interesa”.

Pas mater.

Dakle, čovjek s rezačima je došao i napravio ono što bi država trebala napraviti — bez konferencije za medije, bez najave, bez političkog spinovanja. Samo je prerezao lanac. I to je, u ovoj zemlji, postao čin koji zavrjeđuje objavu na portalu. Jer je toliko rijetko da netko stvarno nešto napravi, umjesto da samo kaže da će nešto napraviti.

Pitam se, i to pitanje postavljam bez imalo cinizma — koliko još lanaca postoji u ovoj zemlji? Ne samo na plažama. U javnoj upravi, u zdravstvu, u obrazovanju, u gospodarstvu. Koliko je “privremenih rješenja” postalo trajno stanje? Koliko je “procedura” zapravo zid koji je netko podigao da bi zaštitio svoj interes na račun javnog? I tko će doći s rezačima za svaki od tih lanaca? Ili ćemo čekati da država, koja je lanac i postavila, odluči da ga je vrijeme skinuti?

Nema šanse. Država ne skida lance koje je sama postavila. Država je ta koja ih održava, podmazuje, farba da ne zahrđaju, i kad ih netko prereže, država kaže “to nije bilo po propisima”. I u pravu je. Nije bilo po propisima. Ali propisi su dopustili da lanac uopće bude postavljen. I to je problem koji jedna konferencija za medije neće riješiti.

Potrebna je sistematska promjena. Potrebno je da svaka ograda, svaki lanac, svaka barijera na javnom dobru bude automatski nelegalna, osim ako ne postoji izričita dozvola koja se obnavlja svake godine i javno je objavljena. Potrebno je da inspekcije ne čekaju prijavu, nego da same izlaze na teren. Potrebno je da kazne budu takve da hotelskoj korporaciji bude jeftinije maknuti ogradu nego je ostaviti. I potrebno je da se, jednom kad se lanac prereže, više nikad ne vrati.

Ali to se neće dogoditi. Znate zašto? Zato što je u interesu previše ljudi da se lanac vrati. Lokalna zajednica koja živi od turizma neće dizati prašinu oko plaže hotela koji dovodi goste. Politika neće dirati investitora koji je otvorio sto radnih mjesta. Mediji će izvijestiti, ljudi će se zgražati, i za tjedan dana svi će zaboraviti. A lanac će se, polako, tiho, vratiti. Možda ne taj. Možda tanji. Možda bolje skriven. Ali bit će tu.

I zato je ovaj čin, koliko god simboličan, zapravo duboko tužan. Jer pokazuje da je jedini način da se nešto promijeni u ovoj zemlji — osobna inicijativa, gotovo ilegalna, pojedinca koji je spreman riskirati. Ne institucije. Ne sustav. Ne zakon. Pojedinac sa škarama za metal. I to je, na kraju krajeva, najveća osuda države koju možete zamisliti.

Budućnost je stigla. Donijela je lokot. I ključ koji ne postoji.

Izvor: fiuman.hr