Pola milijuna eura viška u Općini Klana

Pola milijuna eura viška u proračunu općine koja ima manje stanovnika od prosječnog riječkog kvarta — to je brojka koja bi u normalnom svijetu izazvala pitanje: kako? Ali u Hrvatskoj, prvo pitanje je uvijek: tko? I drugo: koji kurac sad s tim?

Općina Klana, smještena negdje između Rijeke i razloga zašto ljudi bježe iz grada, upravo je objavila da je u plusu gotovo pola milijuna eura. Sedma sjednica Općinskog vijeća, sve točke usvojene jednoglasno, načelnica zadovoljna, vijećnici složni. Zvuči kao bajka za dobar dan, ali u svijetu lokalne politike, jednoglasnost je često znak da se nitko nije usudio postaviti ono treće pitanje — ono koje boli.

Jer evo kako to obično izgleda: netko dođe, kaže "imamo višak", svi klimaju glavom, netko kaže "investirat ćemo", opet klimanje, i onda se tri godine kasnije pitate zašto je nogometno igralište i dalje ono isto, samo što je trava sada žuta umjesto zelene. Ne kažem da je ovdje tako. Kažem da je obrazac prepoznatljiv kao miris starog stana u kojem se dimilo trideset godina.

Pola milijuna eura je ozbiljan novac. To je recimo šest pristojnih programerskih plaća godišnje, ili jedan dobar projekt u ruralnom turizmu, ili deset pumpi za vodu kojih nema kad treba. Ili, ako ste kreativni — jedan potpuno novi pristup tome kako općina funkcionira. Ali kreativnost u lokalnoj samoupravi je poput snijega u lipnju — teoretski moguća, ali bi je svi fotografirali.

Ono što je zanimljivo nije sam višak, nego kontekst. Klana nije ni Opatija ni Rijeka. Nije ni Kastav ni Viškovo. To je općina koja je godinama živjela u sjeni većih susjeda, s demografskom slikom koja izgleda kao da je netko crtao graf padajuće linije pa rekao "ma daj, neka ide". I onda odjednom — višak. Netko je očito prestao trošiti na ono što ne treba, ili počeo naplaćivati ono što jest. Ili, najvjerojatnije, i jedno i drugo.

Ali evo gdje nastaje problem: višak u proračunu općine nije isto što i višak u kućnom budžetu. Kad ti ostane novac na kraju mjeseca, možeš kupiti novu kauč ili otići na večeru. Kad općini ostane pola milijuna, moraš odlučiti hoćeš li asfaltirati cestu, financirati udrugu ili kupiti novo vozilo za komunalce. I tu počinje cirkus.

Jer svaki euro koji ostane na računu je euro koji nije potrošen na nešto što je trebalo. A u svijetu lokalne politike, "trebalo" je uvijek subjektivan pojam. Netko misli da treba dječje igralište, netko da treba kanalizacija, netko da treba spomenik braniteljima. I svi su u pravu. I svi su u krivu. Jer istina je da općina od pola milijuna eura ne može napraviti sve što treba, ali može napraviti jednu stvar jako dobro. Pitanje je samo koju.

Ako me išta naučilo trideset godina u IT-u, to je da je najteža odluka uvijek ona koju donosiš kad imaš novca, a ne kad ga nemaš. Kad nemaš novca, jednostavno je — ne možeš. Kad imaš, moraš birati. I svaki izbor je uvreda za one koji su htjeli nešto drugo. Zato su kompanije često paralizirane kad imaju budžet, a male općine su često najbolje kad su na rubu bankrota. Jer tad nema iluzija.

Ono što bih volio vidjeti u Klani nije popis projekata, nego popis kriterija. Kako su odlučili da je baš taj projekt važniji od ostalih? Jesu li napravili cost-benefit analizu? Jesu li pitali stanovnike? Ili je netko rekao "znam ja što treba" i svi su klimnuli? Jer jednoglasnost je lijepa, ali često znači da se nitko nije usudio reći "čekaj malo".

I nemojte me krivo shvatiti — drago mi je da je općina u plusu. To je bolje nego da je u minusu, što je standard u većini hrvatskih jedinica lokalne samouprave. Ali višak je kao i svaki drugi resurs — sam po sebi ne znači ništa. Bitno je što ćeš s njim. Možeš ga potrošiti na nešto što će trajati, ili na nešto što će izgledati dobro na slici za izbore. Razlika je u tome što prvo traži stručnost, a drugo samo fotografa.

U svijetu u kojem se pola milijuna eura u tehnološkom startupu potroši za tri mjeseca na servere i plaće, općina koja uspije uštedjeti taj iznos radi nešto dobro. Pitanje je samo koliko dugo to može trajati. Jer proračunski višak je često znak da se premalo ulaže, a ne da se dobro upravlja. Kao kad štediš za crne dane, a crni dani su već tu, samo ih ne prepoznaješ.

I zato, načelnice i vijećnici — čestitam na višku. Ali nemojte ga čuvati. Potrošite ga. Pametno. Na nešto što će biti tu za deset godina, a ne za iduće izbore. Jer jedino što je gore od općine bez novca je općina koja ima novac, ali nema pojma što bi s njim.

Izvor: fiuman.hr