Policija i treći razredi: digitalni opstanak naspram državne pedagogije

Tisuću pedeset i šest učenika trećih, četvrtih, petih i šestih razreda osnovnih škola na Kvarneru odslušalo je predavanje o sigurnosti na internetu. Čestitam. A sad, koji kurac sad?

Jer evo u čemu je fora: djeca od osam do dvanaest godina danas imaju pametne telefone prije nego što nauče voziti bicikl bez pomoćnih kotača. Instaliraju aplikacije brže nego što njihovi roditelji uspiju izgovoriti "lozinka". I što imaju od tih predavanja? Imaju jedan školski sat u kojem im policijske službenice objašnjavaju da ne smiju dijeliti svoju adresu na TikToku. I to je dobro. To je jebeno važno. Ali to je kao da naučiš dijete da ne smije dirati vruću pećnicu, a ostaviš ga samog u kuhinji s plinskim štednjakom, nožem za kruh i kutijom šibica. Dobro, ajde, nije baš toliko dramatično, ali shvaćate poantu.

Jer problem nije u tome što djeca ne znaju da ne smiju razgovarati s nepoznatima na internetu. To im roditelji govore otkad su naučila govoriti. Problem je u tome što su te iste dječje ruke, koje su upravo dobile lekciju o digitalnoj sigurnosti, pet minuta kasnije na YouTubeu, TikToku, Robloxu i Instagramu. A te platforme su dizajnirane tako da izvuku maksimalnu pažnju, minimalnu privatnost i potpuno ignoriranje bilo kakve sigurnosti koja nije na razini PR izjave.

I tu dolazimo do one zgodne točke gdje se dobre namjere sudaraju s realnošću tržišta. Jer dok policijske službenice po školama objašnjavaju djeci da ne smiju dijeliti osobne podatke, iste te platforme koje djeca koriste imaju algoritme koji ih uče suprotno. "Dijeli svoj život", "budi autentičan", "pokaži tko si" — to su mantre. I djeca ih slušaju. I slušaju ih više nego što slušaju policijske službenice, jer s druge strane ekrana nije teta koja drži predavanje, nego tisuću lajkova i komentara koji im govore da su cool. I to je jebeni problem.

Naravno, nije da policija nije svjesna toga. Projekt "Sigurni online" postoji s razlogom. I pohvalno je da se netko uopće bavi time, jer u moru stvari koje država radi loše ili nikako, ovo je jedan od onih rijetkih trenutaka kad netko pokušava nešto napraviti kako treba. Ali pitanje je — koliko je to dovoljno? Jer predavanje od četrdeset pet minuta, ma koliko dobro pripremljeno bilo, ne može poništiti šest sati dnevno koje dijete provede na ekranu. Ne može poništiti činjenicu da roditelji često ne znaju ni sami što im djeca rade na internetu, jer su i oni u istom kurcu — utapaju se u feedovima, notifikacijama i vječnom osjećaju da propuštaju nešto važno.

I tu dolazimo do one klasične hrvatske priče. Imamo projekt, imamo entuzijastične ljude koji ga provode, imamo statistiku odrađenih predavanja. Ali nemamo sustav. Jer sustav bi značio da se o sigurnosti na internetu ne uči samo u trećem i četvrtom razredu, nego kontinuirano, kroz cijelo osnovno i srednje obrazovanje. Da se roditelje ne poziva na jedno predavanje godišnje, nego da im se omogući pristup alatima i edukaciji koji su im potrebni da bi mogli pratiti svoju djecu. Da se škole ne oslanjaju na volontere iz policije, nego da imaju vlastite stručnjake za digitalnu sigurnost. Ali to košta. I to košta više od jednog predavanja.

I zato smo tu gdje jesmo. S jedne strane imamo policijske službenice koje rade dobar posao, s druge strane imamo djecu koja su prepuštena sama sebi u digitalnom svijetu koji se mijenja brže nego što bilo koji kurikulum može pratiti. I između ta dva svijeta zjapi praznina koju ne mogu popuniti ni najbolje namjere ni najbolje pripremljena predavanja.

Jer istina je da se djeca neće zaštititi od pedofila, prijevara i dezinformacija zato što su čula predavanje u školi. Zaštitit će se kad odrastu u okruženju u kojem je digitalna pismenost jednako važna kao i ona klasična. Kad im roditelji budu znali postaviti roditeljski nadzor, kad im škole budu nudile alate za kritičko razmišljanje, kad im društvo bude jasno stavilo do znanja da internet nije divlji zapad nego prostor koji ima pravila, baš kao i svaki drugi.

Ali to neće riješiti jedan sat predavanja. To je kao da misliš da ćeš riješiti problem pretilosti tako što ćeš djeci pokazati jedan poster s piramidom prehrane. Treba više. Treba puno više.

I zato, svaka čast policiji na trudu. Svaka čast što su izašle iz ureda, otišle u škole, održale predavanja. To je više nego što mnogi rade. Ali nemojmo se zavaravati da je time posao gotov. Jer posao je upravo počeo. I trajat će dok god djeca budu imala pametne telefone u džepovima, a roditelji budu imali osjećaj da gube bitku s tehnologijom.

A to će trajati. Jebeno dugo.

Izvor: fiuman.hr