Pomrčina Sunca i naša opsesija spektaklom

Dvanaestog kolovoza Mjesec je prešao preko Sunca i cijeli svijet je stao gledati. Pažljivo, naoružan posebnim naočalama, s mobilnim aplikacijama za fotografiranje, s filterima koji koštaju kao pola plaće. Ljudi su letjeli u Grenland, na Island, u Španjolsku — sve da bi vidjeli koronu. Onu istu koronu koju znanstvenici proučavaju stotinama godina i koja je, gle čuda, i dalje jednako tajanstvena kao i prije nego što smo poslali sonde do ruba Sunčevog sustava.

Pomrčina je, dakle, savršena metafora za naše vrijeme. Ne zbog astronomije, nego zbog načina na koji konzumiramo događaje. Čekamo ih mjesecima, pripremamo opremu, putujemo tisućama kilometara, a onda — bum — traje četiri minute i gotovo. Četiri minute tame usred dana, pa se sve vrati u normalu i ekipa na Instagramu objavljuje fotke koje izgledaju kao loše obrađen HDR filter.

NASA je, naravno, bila posvuda. Iz zraka, sa zemlje, iz svemira. Kamere na avionima, teleskopi na tlu, sateliti u orbiti. Svi su snimali istu stvar — koronu, onu tajanstvenu vanjsku atmosferu Sunca koja je zapravo vruća milijun stupnjeva dok je površina "hladnih" pet i pol tisuća. Znanstvenici se tome čude već sto godina. Fizika kaže da bi trebalo biti obrnuto, a Sunce se ponaša kao da fiziku nije čitalo. Ili kao da je čitalo, ali joj je dosadno.

I tu dolazimo do dijagnoze. Pacijent je ljudska znatiželja s komplikacijama pažnje. Simptomi su jasni: skraćivanje fokusa, potreba za sve jačim podražajima, nemogućnost da se zadržimo na jednom pitanju dulje od jednog news ciklusa. Pomrčina je bila savršen lijek — četiri minute spektakla koji ne zahtijeva nikakvo razumijevanje. Dovoljno je podignuti glavu i gledati. Nema čitanja, nema analize, nema konteksta. Čista emocija, čisti spektakl, čisti sadržaj za društvene mreže.

A onda se Mjesec maknuo i svi smo se vratili svojim malim pomrčinama. Ekonomskim krahovima koji traju godinama, ratovima koji ne prestaju, političarima koji obećavaju sve i ne isporučuju ništa. Te stvari nemaju koronu, nemaju dramatičan trenutak potpune tame, nemaju četiri minute spektakla. One su spore, ružne i komplicirane. Ne mogu se strpati u jednu fotografiju.

Zato ih ignorramo. Radije gledamo gore, u nebo, nego ravno ispred sebe. Pomrčina je sigurna tema — nema kontroverzi, nema krivaca, nema rješenja koja treba tražiti. Samo pogledaj i divi se. Savršen bijeg od stvarnosti koja zahtijeva angažman.

Najljepši dio cijele priče je taj što su znanstvenici iz NASA-e, dok su svi gledali spektakl, zapravo radili svoj posao. Prikupljali podatke o koroni, o solarnom vjetru, o tome kako Sunce utječe na Zemljinu ionosferu. Ti podaci će se analizirati mjesecima, možda godinama. Rezultati će biti objavljeni u časopisima koje će pročitati tristo ljudi. I to je u redu. To je razlika između spektakla i znanosti.

Znanost je dosadna. Ponavlja se, provjerava, sumnja. Nema četiri minute tame, ima četiri godine Excel tablica. I upravo zato funkcionira. Dok smo mi gledali u nebo i dijelili fotke, netko je negdje zapisivao brojke koje će za deset godina postati dio modela koji predviđa solarne oluje. Modela koji će zaštititi satelite, električne mreže, komunikacijske sustave. Ali to nije za Instagram.

I eto nas opet kod istog problema. Živimo u vremenu u kojem je percepcija važnija od stvarnosti, u kojem spektakl pobjeđuje suštinu, u kojem četiri minute tame vrijede više od četiri godine truda. Pomrčina to nije uzrokovala, samo je pokazala. Kao ogledalo koje je na četiri minute pokazalo našu pravu prirodu.

A onda je ogledalo nestalo. Sunce je opet zasjalo, oblaci su se razišli, i svi smo se vratili svojim ekranima. Čekajući sljedeći spektakl. Sljedeću priliku da ne mislimo. Sljedeću pomrčinu koja će nas spasiti od ružne, spore, komplicirane stvarnosti koju ne želimo vidjeti.

Pomrčina je bila prekrasna. I potpuno beskorisna. Kao i većina stvari kojima se danas bavimo.

Izvor: science.nasa.gov