Povlačenje mljevenog mesa zbog stranog tijela

Pedeset tona mesa godišnje prođe kroz hrvatske hladnjače prije nego što netko u njemu pronađe nešto što nije meso, i to je brojka koja bi trebala zabrinuti svakoga tko je ikada jeo pljeskavicu u životu.

Državni inspektorat je povukao Miješano mljeveno meso od 850 grama proizvođača PIK Vrbovec, a razlog je prisutnost stranog tijela u proizvodu. Nisu naveli što je točno pronađeno, što je zapravo najzabrinjavajući dio cijele priče — jer ljudska mašta radi brže od inspekcijskog postupka, a u glavi svakog potrošača se odmah stvori slika plastičnog poklopca, metalnog vijka ili, u najgorem slučaju, nečeg organskog što je tamo završilo na način koji ne želiš analizirati dok jedeš.

Industrija mesa je fascinantan svijet kojem se rijetko tko približi s dovoljno hrabrosti. To je svijet u kojem strojevi rade dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu, a ljudi koji ih nadziru rade u smjenama koje bi svakog normalnog čovjeka odveli na psihijatrijsko liječenje. Kombinacija umora, monotonije i brzine proizvodne trake je recept za greške koje bi u bilo kojoj drugoj industriji prošle nezapaženo, ali u industriji hrane postaju vijest na svim portalima. I to je u redu — tako treba biti. Ali ono što nije u redu je način na koji cijeli sustav reagira na takve incidente, odnosno način na koji ne reagira.

Povlačenje jedne serije proizvoda je standardna procedura koja se događa u svakoj ozbiljnoj prehrambenoj kompaniji na svijetu. To je kao kad u softveru pronađeš bug i izdaš patch — normalan dio posla. Razlika je u tome što u softveru možeš poslati update svim korisnicima u roku od pet minuta, dok ovdje moraš fizički povući tone mesa iz trgovina, a dio je vjerojatno već završio u ljudskim želucima. To je onaj trenutak kad shvatiš da digitalna industrija ima jednu ogromnu prednost — možeš ispraviti grešku prije nego što netko stvarno nastrada, dok u prehrambenoj industriji ispravljaš grešku nakon što je netko već pojeo tvoj proizvod.

Ali pravo pitanje koje nitko ne postavlja je kako je to strano tijelo uopće dospjelo u meso. Jer to nije pitanje jedne serije, jednog proizvođača ili jednog incidenta. To je pitanje cijelog sustava kontrole kvalitete koji se oslanja na ljudsko oko i ljudsku pažnju, a oboje su, kao što svaki inženjer koji je ikada radio u proizvodnji zna, najnepouzdaniji elementi u cijelom lancu. Metalni detektori, rendgenski uređaji i optički senzori su standardna oprema u svakoj ozbiljnoj tvornici, ali oni također imaju svoje granice. Mali komad plastike iste gustoće kao meso? Detektor ga neće vidjeti. Komad metala koji je pao u mljevenje u trenutku kad je senzor bio u kalibraciji? Prošao je.

I tu dolazimo do dijela koji boli — cijena prevencije. Instalacija industrijskog rendgenskog uređaja koji može detektirati bilo koje strano tijelo u bilo kojem proizvodu košta između sto i petsto tisuća eura, ovisno o sofisticiranosti. Redovno održavanje, kalibracija i obuka osoblja dodaju još desetke tisuća godišnje. To su brojke koje na papiru izgledaju kao opravdan trošak, ali u stvarnosti menadžeri prodaje gledaju na njih kao na nepotreban balast koji smanjuje maržu. I tako se dogodi ono što se mora dogoditi — netko uštedi na sigurnosti, a potrošač u pljeskavici pronađe komad plastike.

Čitava priča je paradoksalna jer su standardi u hrvatskoj prehrambenoj industriji zapravo više nego solidni. EU regulativa je među najstrožima na svijetu, a sustav HACCP-a, ako se pošteno primjenjuje, može spriječiti devedeset posto potencijalnih problema. Ali ključna riječ je "pošteno", a poštenje u industriji hrane često završava tamo gdje počinje računica. Jer lakše je povući jednu seriju proizvoda, platiti kaznu i nastaviti dalje, nego uložiti u sustav koji će spriječiti da se ista stvar ponovi za tri mjeseca s drugim proizvodom drugog proizvođača.

I tako se vrtimo u krug. Inspektorat objavi opoziv, mediji napraše vijest, potrošači se užasnu, proizvođač obeća da će pooštriti kontrole, i svi zaborave do sljedećeg puta. Kao da je jedini način da se problem riješi onaj koji uključuje pravu novčanu kaznu, a ne onu koja je manja od troška instalacije detektora metala. Jer dok god je jeftinije platiti kaznu nego spriječiti incident, incidenti će se događati. To nije cinično, to je matematika.

Izvor: rijekadanas.com